Čovjek je 18 godina svakog decembra slao poklon dječaku kojeg nikada nije upoznao — onda mu je stigao paket sa njegovim imenom
Prvog decembra 2008. godine, Marko je ušao u malu prodavnicu igračaka i kupio crveni kamion.
„Da ga upakujemo?“, pitala je prodavačica.
„Da.“
„Za koliko godina je dijete?“
Marko je zastao.
„Pet.“
Na papiriću je napisao adresu dječijeg doma u drugom gradu i jedno ime:
Nikola Petrović.
Nije dodao svoje ime.
Samo:
„Od prijatelja.“
Isto je uradio sljedeće godine.
Pa naredne.
Nikada nije otišao u dom.
Nikada nije upoznao Nikolu.
Ali svakog decembra slao mu je nešto.
Prvo igračke.
Kasnije patike.
Knjige.
Slušalice.
Kada je Nikola napunio šesnaest, u kovertu je stavio 100 maraka i kratku poruku:
„Potroši na nešto što ti niko drugi ne bi kupio.“
Zašto baš Nikola, nije znao niko osim Marka.
—
Osamnaest godina ranije Marko je radio kao vozač hitne pomoći.
Jedne hladne noći dobili su poziv zbog saobraćajne nesreće.
Automobil je sletio sa puta.
Unutra su bili muškarac, žena i dječak od pet godina.
Roditelji nisu preživjeli.
Dječak jeste.
Dok su ga vozili prema bolnici, mališan se probudio.
„Gdje je mama?“
Marko nije znao šta da kaže.
Samo ga je držao za ruku.
Dječak je ponovo izgubio svijest.
Kasnije je Marko saznao njegovo ime.
Nikola.
Nije bio rođak.
Nije bio porodični prijatelj.
Bio je samo čovjek koji se slučajno našao u vozilu u najgorem trenutku njegovog života.
Ipak, te godine pred Božić nije mogao prestati misliti na njega.
Pozvao je socijalnu službu.
Saznao je da je Nikola privremeno smješten u domu.
Kupio je kamion.
Mislio je da će to biti samo jednom.
Nije bilo.
—
Godine su prolazile.
Marko se oženio.
Dobio dvije kćerke.
Promijenio posao.
Preselio se.
Ali početkom svakog decembra zapisao bi:
Nikola.
Kada je dječak postao punoljetan, Marko više nije znao gdje živi.
Nazvao je dom.
Rekli su mu da je Nikola otišao.
Nisu smjeli dati adresu.
Marko je pomislio da je tradicija završena.
Nekoliko mjeseci kasnije dobio je pismo.
Bez potpisa.
Unutra je bila nova adresa i rečenica:
„Prijatelji valjda ne prestaju samo zato što sam napunio 18.“
Marko se nasmijao.
Nikola je očigledno saznao da postoji čovjek koji mu svake godine šalje poklon.
Ali još nije znao ko.
Marko je nastavio.
Kada je Nikola napunio dvadeset, poslao mu je sat.
Za dvadeset prvi rođendan — knjigu.
Za dvadeset drugi — kožnu torbu.
Nikada ništa pretjerano skupo.
Više znak da ga se neko sjetio.
Njegova supruga jednom ga je pitala:
„Zašto mu jednostavno ne kažeš ko si?“
Marko je odgovorio:
„Jer ne želim da misli da mi nešto duguje.“
—
Osamnaestog decembra tradicija se prekinula.
Marko je već pripremio paket.
Ali prije nego što ga je odnio u poštu, poštar je pozvonio na njegova vrata.
„Paket za Marka Ilića.“
Marko se zbunio.
Nije ništa naručio.
Na kutiji nije bilo imena pošiljaoca.
Otvorio ju je.
Unutra je bio mali crveni kamion.
Gotovo isti kao onaj koji je kupio prije osamnaest godina.
I poruka:
„Sada je red na mene.“
Marko je dugo gledao u papir.
Kako je Nikola saznao ko je?
Na dnu je bio broj telefona.
Nazvao je.
„Halo?“
„Marko?“
„Nikola?“
Čuo je smijeh.
„Trebalo mi je osamnaest godina.“
Nikola mu je objasnio.
Kao tinejdžer je počeo tražiti čovjeka koji šalje poklone.
U domu su mu rekli da je prvi paket stigao nekoliko sedmica nakon nesreće.
To ga je navelo na trag.
Pronašao je stari novinski članak.
U njemu su bila imena ekipe hitne pomoći.
Trojica ljudi.
Jedan ljekar.
Jedna medicinska sestra.
I vozač — Marko Ilić.
Nikola je kontaktirao sve.
Ljekar nije znao ništa o poklonima.
Medicinska sestra takođe.
Ostao je Marko.
„Zašto me nisi ranije nazvao?“
„Htio sam prvo biti siguran.“
„Osamnaest godina ti je trebalo da budeš siguran?“
„Ne.“
Nikola je zastao.
„Trebalo mi je toliko da imam nešto što mogu poslati tebi.“
Marko nije razumio.
„Šta?“
„Pogledaj ispod kamiona.“
Marko je podigao igračku.
Na dnu kutije bila je još jedna koverta.
Otvorio ju je.
Unutra dokument.
Marko je nekoliko puta pročitao naslov.
Nikola je osnovao malu fondaciju.
Pomagala je djeci koja nakon smrti roditelja završe u domovima ili hraniteljskim porodicama.
Nazvao ju je:
„Od prijatelja.“
Marko je osjetio kako mu oči postaju vlažne.
„Zašto si to uradio?“
Nikola je odgovorio:
„Zato što sam kao dijete godinama mislio da nemam nikoga.“
Zastao je.
„A onda bi svakog decembra stigao paket i podsjetio me da negdje postoji makar jedna osoba koja zna da postojim.“
—
Nekoliko dana kasnije prvi put su se sreli.
Marko je očekivao neobičan trenutak.
Nije znao treba li ga zagrliti ili pružiti ruku.
Nikola je riješio dilemu.
Zagrlio ga je.
„Sjećaš li me se iz hitne?“, pitao je Marko.
„Ne.“
„Ničega?“
„Ničega.“
Marko se nasmijao.
„Onda smo se stvarno upoznali tek danas.“
Nikola je izvadio telefon.
Pokazao mu fotografiju dječaka od šest godina koji je nedavno ostao bez roditelja.
„Ovo je Emir.“
„Ko je on?“
„Prvo dijete kojem fondacija šalje paket.“
Marko je pogledao datum.
Bio je 23. decembar.
„Šta ćemo mu poslati?“
Nikola se nasmijao.
„Mislio sam da ti izabereš.“
Otišli su zajedno u prodavnicu.
Prošli su pored lopti, slagalica i autića.
Marko je zastao kod police sa kamionima.
Nikola ga je pogledao.
„Opet crveni?“
„Ne.“
Marko je uzeo plavi.
„Nećemo baš sve ponavljati.“
Na paketu nisu napisali ni Markovo ni Nikolino ime.
Samo dvije riječi:
„Od prijatelja.“
A mali crveni kamion koji je Nikola poslao Marku ostao je na polici u njegovoj kući.
Ne kao uspomena na poklon.
Nego kao podsjetnik da ponekad nikada ne saznamo dokle može stići nešto malo što smo uradili za nekoga — sve dok nam se jednog dana ne vrati u potpuno drugačijem obliku.