Čovjek je svakog četvrtka dolazio u moju pekaru tačno u 6:10 i kupovao posljednju kiflu — jednog jutra sam je namjerno prodala prije nego što je stigao
Moja pekara otvara se u pet ujutro.
Već u pola šest dolaze radnici iz obližnje fabrike, vozači autobusa i ljudi koji prije posla svrate po doručak.
Ali jednog čovjeka mogla sam prepoznati bez gledanja na sat.
Svaki četvrtak, tačno u 6:10, ulazio je gospodin od sedamdesetak godina.
„Dobro jutro, Milena.“
„Dobro jutro, gospodine Rade.“
I uvijek isto pitanje:
„Je li ostala jedna obična kifla?“
Ne dvije.
Ne burek.
Ne kroasan.
Jedna obična kifla.
Čudno je bilo što bi je uzeo, platio i izašao.
Nikada ga nisam vidjela da je jede.
Poslije nekoliko mjeseci počela sam mu je ostavljati sa strane.
Jednog četvrtka zaboravila sam.
Posljednju kiflu kupio je dječak nekoliko minuta prije Radetovog dolaska.
Kada je ušao, odmah sam rekla:
„Danas sam ostala bez kifli.“
Rade je pogledao praznu korpu.
„Nema nijedne?“
„Mogu vam dati perecu.“
„Ne treba.“
Okrenuo se i otišao.
Pomislila sam da je malo pretjerao.
Narednog četvrtka ostavila sam mu kiflu.
Došao je u 6:10.
Sljedećeg isto.
Onda me je počela kopkati radoznalost.
Zašto baš četvrtkom?
I zašto baš kifla?
Jednog jutra odlučila sam napraviti mali eksperiment.
Posljednju kiflu namjerno sam prodala.
Kada je Rade stigao, rekla sam:
„Opet nemamo.“
Nije se naljutio.
Samo je pogledao prema satu.
„Možete li napraviti jednu?“
Nasmijala sam se.
„Samo jednu kiflu?“
„Platiću cijelu turu.“
„Treba skoro sat vremena.“
„Sačekaću.“
Sjeo je za mali sto pored prozora.
Prvi put je ostao duže od minute.
Skuhala sam mu kafu.
„Ne morate platiti.“
„Onda vam dugujem.“
„Možete mi vratiti tako što ćete mi reći zašto vam je toliko važna ta kifla.“
Pogledao me preko šoljice.
„Mislio sam da ćete jednom pitati.“
Prije trideset osam godina Rade je radio kao vozač autobusa.
Svakog četvrtka vozio je prvu jutarnju liniju do grada.
Na jednoj stanici ulazila je djevojka po imenu Nada.
Radila je kao medicinska sestra.
„Bila vam je djevojka?“
„Nije.“
Rade se nasmijao.
„Nisam imao hrabrosti ni kafu da joj ponudim.“
Nada bi svako jutro nosila papirnu kesu.
Jednog četvrtka sjela je iza njega i rekla:
„Vozaču, jeste li doručkovali?“
„Nisam.“
Pružila mu je običnu kiflu.
Sljedećeg četvrtka ponovo.
To je trajalo mjesecima.
Jedna kifla svakog četvrtka.
Na kraju ju je Rade pozvao na kafu.
Vjenčali su se dvije godine kasnije.
„Znači kiflu nosite supruzi?“
Rade je pogledao kroz prozor.
„Ne.“
Nada je umrla prije devet godina.
Pomislila sam da sada razumijem.
Kupuje kiflu kao uspomenu.
Ali nije bilo tako.
„Kome je onda nosite?“
„Jednom čovjeku.“
Svaki četvrtak Rade je odlazio u dom za stare na drugom kraju grada.
Tamo je živio gospodin po imenu Vjekoslav.
„Ko je on?“
„Čovjek zbog kojeg sam upoznao Nadu.“
Vjekoslav je bio vozač koji je prije Radeta vozio istu autobusku liniju.
Jednog jutra se razbolio.
Rade ga je zamijenio.
Da se to nije dogodilo, možda nikada ne bi upoznao Nadu.
Godinama kasnije ponovo su se sreli.
Vjekoslav nije imao porodicu.
Kada je završio u domu, Rade ga je počeo posjećivati.
„A kifla?“
„Nada je govorila da mu dugujemo jedan doručak sedmično jer nam je slučajno namjestio život.“
Nakon njene smrti Rade je nastavio tradiciju.
Tada je zazvonio njegov telefon.
Pogledao je ekran i odmah ustao.
„Moram ići.“
„Kifla još nije gotova.“
„Nema veze.“
„Čekali ste skoro četrdeset minuta.“
Već je krenuo prema vratima.
„Zvali su iz doma.“
Nisam ga ništa pitala.
Uzela sam prvu kiflu iz peći i potrčala za njim.
„Gospodine Rade!“
Okrenuo se.
Stavila sam vrećicu u njegovu ruku.
„Vruća je.“
Samo je klimnuo i otišao.
Sljedećeg četvrtka nije došao.
Ni onog poslije.
Trećeg četvrtka u 6:10 vrata pekare su se otvorila.
Ali nije ušao Rade.
Ušla je mlada žena s djevojčicom.
„Vi ste Milena?“
„Jesam.“
„Ja sam Radetova unuka, Ana.“
Pomislila sam da se njemu nešto dogodilo.
„Je li dobro?“
„Jeste.“
Sjela je i objasnila.
Onog jutra kada sam mu dala vruću kiflu, Vjekoslav je završio u bolnici.
Preminuo je dva dana kasnije.
„Djed kaže da više nema razloga dolaziti četvrtkom.“
Bilo mi je žao.
Ali Ana nije završila.
Iz torbe je izvadila malu bilježnicu.
Pripadala je Vjekoslavu.
Medicinska sestra ju je pronašla među njegovim stvarima.
Na jednoj stranici pisalo je Radetovo ime.
Ispod njega:
„Ako mi se nešto dogodi, neka Rade sazna za 14. juni 1986.“
„Šta se dogodilo tog dana?“
Ana nije znala.
Ali Rade jeste.
To je bio dan kada je prvi put vozio Vjekoslavovu liniju.
Dan kada je upoznao Nadu.
Rade je počeo pregledati stare papire.
Pronašao je raspored vozača.
I tada je otkrio nešto što mu Vjekoslav nikada nije rekao.
On tog jutra uopšte nije bio bolestan.
Sam je tražio da ga Rade zamijeni.
Zašto?
Odgovor je pronađen na sljedećoj stranici bilježnice.
Vjekoslav je poznavao Nadu.
Bila je kćerka njegovog najboljeg prijatelja.
Nekoliko puta ju je čuo kako priča o „onom tihom mladom vozaču kojeg stalno viđa u garaži“.
Taj mladi vozač bio je Rade.
Vjekoslav je zato namjerno zamijenio smjenu.
Jednom.
Samo jednom.
Bilo je dovoljno.
Rade je cijeli život vjerovao da je Nadu upoznao slučajno.
Nije.
Jedan čovjek ih je diskretno stavio u isti autobus i nikada im to nije rekao.
Narednog četvrtka Rade se vratio u pekaru.
Bilo je 6:10.
„Jedna kifla?“, pitala sam.
„Dvije.“
„Za koga je druga?“
„Za mene.“
Prvi put sam ga vidjela da sjedne i pojede je.
Drugu je stavio u papirnu kesu.
Kasnije je otišao na groblje.
Jedna pored druge bile su dvije potpuno različite priče njegovog života.
Na jednom kraju groblja bila je Nada.
Na drugom Vjekoslav.
Kiflu je ostavio kod čovjeka koji je prije skoro četrdeset godina odlučio promijeniti raspored jedne autobuske smjene.
A sljedećeg četvrtka ponovo je došao u 6:10.
Ovoga puta nije pitao je li ostala posljednja kifla.
Sjeo je za sto i rekao:
„Milena, dvije kafe.“
„Čekate nekoga?“
Nasmijao se.
„Ne. Jedna je za vas. Predugo se poznajemo da biste stalno stajali iza tog pulta.“
I tako je običaj koji je počeo jednom kiflom nastavio da živi.
Samo više nije bio uspomena na ono što je Rade izgubio.
Postao je razlog da četvrtkom ne doručkuje sam.