Čovjek je svakog petka kupovao buket cvijeća, ali ga nikada nije nosio kući — cvjećarka je jednog dana krenula za njim
Skoro dvije godine, svakog petka oko četiri popodne, isti čovjek ulazio je u Sarinu cvjećaru.
Zvao se Milan i imao je oko pedeset godina.
Nikada nije dugo birao.
„Nešto lijepo. Nije važno koje cvijeće.“
Sara bi napravila mali buket, a Milan bi platio i otišao.
Jednom se našalila:
„Vaša supruga baš ima sreće.“
Milan se samo nasmiješio.
„Nije za suprugu.“
Sara je pretpostavila da je za majku.
Više nije pitala.
Ali poslije nekoliko mjeseci primijetila je nešto neobično.
Milan bi izašao iz cvjećare i uvijek krenuo prema starom dijelu grada.
Tamo nije bilo mnogo kuća.
Uglavnom poslovne zgrade, nekoliko napuštenih lokala i gradska autobuska stanica.
Jednog kišnog petka Sara je ranije zatvorila cvjećaru.
Ugledala je Milana nekoliko desetina metara ispred sebe.
U ruci je nosio njen buket.
Iz radoznalosti je nastavila istim putem.
Milan nije otišao ni na groblje ni u nečiji stan.
Ušao je u malu praonicu veša.
Sara je kroz izlog vidjela kako prilazi ženi koja je slagala oprane stvari.
Pružio joj je buket.
Žena ga je uzela.
Ali nije izgledala ni iznenađeno ni posebno srećno.
Samo je rekla nešto, a Milan je klimnuo i izašao.
—
Sljedećeg petka ponovo je došao po cvijeće.
Sara nije mogla izdržati.
„Mogu li nešto pitati?“
„Naravno.“
„Ko je žena kojoj nosite cvijeće?“
Milan ju je nekoliko sekundi gledao.
„Pratili ste me?“
Sara se postidjela.
„Slučajno sam išla istim putem.“
Milan se nasmijao.
„Zove se Vesna.“
„Supruga?“
„Nikada je prije dvije godine nisam ni poznavao.“
To je bilo još čudnije.
Milan je tada ispričao šta se dogodilo.
—
Dvije godine ranije vozio je kući poslije poslovne večere.
Nije bio pijan, ali je popio dvije čaše vina.
Padala je jaka kiša.
Na jednom pješačkom prelazu prekasno je primijetio ženu.
Naglo je zakočio.
Automobil ju je ipak udario.
Nije vozio brzo, ali je žena pala i teško povrijedila nogu.
Ta žena bila je Vesna.
Milan je odmah pozvao hitnu pomoć.
Policija je utvrdila da nije vozio iznad dozvoljene brzine, a alkotest je pokazao količinu ispod zakonske granice.
Nesreća je završena bez krivičnog postupka.
Ali Vesna je mjesecima bila na rehabilitaciji.
Milan ju je posjetio u bolnici.
„Rekla mi je da ne želi da me vidi.“
„I vi ste ipak nastavili dolaziti?“
„Ne.“
Mjesecima joj se nije javljao.
—
Kada se Vesna vratila na posao, Milan je jednog dana otišao u praonicu.
Ponio je buket.
„Mislio sam da će me izbaciti.“
Nije.
Ali nije mu ni oprostila.
Uzela je cvijeće i rekla:
„Nemoj misliti da ovo nešto mijenja.“
Milan je odgovorio:
„Ne mislim.“
Sljedećeg petka ponovo je došao.
I sljedećeg.
„Zašto?“, pitala je Sara.
„Nisam znao šta drugo da uradim.“
Platio je liječenje koje osiguranje nije pokrilo.
Ponudio je još novca.
Vesna ga je odbila.
Cvijeće je bilo jedino što je prihvatala.
—
Sara je očekivala da će priča završiti tako što mu je Vesna jednog dana oprostila.
Nije.
„Još je ljuta?“
„Ne znam.“
„Nikada ne razgovarate?“
„Razgovaramo.“
„O čemu?“
Milan se nasmijao.
„O svemu osim o nesreći.“
Vesna mu je pričala o sinu koji je studirao.
On njoj o svojoj kćerki.
Ponekad bi popili kafu.
Ali Milan nikada nije pitao:
„Jesi li mi oprostila?“
„Zašto?“
„Zato što bi to pitanje više služilo meni nego njoj.“
Sara je zapamtila tu rečenicu.
—
Nekoliko mjeseci kasnije Milan se jednog petka nije pojavio.
Nije došao ni sljedećeg.
Trećeg petka u cvjećaru je ušla žena.
Sara ju je odmah prepoznala.
Bila je to Vesna.
„Vi ste pravili Milanove bukete?“
„Jesam.“
Vesna je pogledala cvijeće.
„Treba mi jedan.“
Sara se zabrinula.
„Je li Milan dobro?“
„Jeste. Preselio se.“
Milanova firma premjestila ga je u drugi grad.
Prije odlaska došao je kod Vesne.
Prvi put nije donio cvijeće.
Rekao joj je da vjerovatno više neće dolaziti petkom.
„I šta ste mu rekli?“
Vesna je ćutala.
Zatim se nasmiješila.
„Da je krajnje vrijeme.“
—
Sara joj je napravila buket.
„Kome ga nosite?“
„Milanu.“
„Ali rekli ste da se preselio.“
„Jesam.“
Vesna je iz torbe izvadila kartonsku kutiju.
Planirala je poslati paket na njegovu novu adresu.
U njemu je bilo nekoliko sitnica i fotografija.
Cvijeće je željela staviti na vrh.
Sara nije naplatila buket.
Vesna je insistirala.
„Milan ih je uvijek plaćao.“
„Ovaj nije njegov.“
Na kraju ga je prihvatila.
—
Prije nego što je otišla, Sara je ipak pitala:
„Jeste li mu ikada oprostili?“
Vesna je dugo razmišljala.
„Jesam.“
„Kada?“
„Ne znam.“
Nije postojao jedan trenutak.
Nije se jednog jutra probudila i odlučila da više nije ljuta.
Samo je jednog dana primijetila da, kada čuje njegovo ime, prvo pomisli na čovjeka koji joj petkom donosi cvijeće, a tek onda na automobil i kišnu ulicu.
„Jeste li mu to rekli?“
„Nisam.“
„Zašto?“
Vesna se nasmijala.
„Napisala sam mu.“
—
Nekoliko sedmica kasnije Sara je dobila razglednicu.
Poslao ju je Milan.
Na prednjoj strani bio je trg iz njegovog novog grada.
Na poleđini je pisalo:
„Izgleda da petkom više ne moram kupovati cvijeće.“
Ispod toga je dodao:
„Ali vjerovatno ću nastaviti.“
Sara je razglednicu stavila pored kase.
Godinama je pravila bukete za rođendane, vjenčanja, godišnjice i sahrane.
Ali Milanovi buketi bili su drugačiji.
Nisu bili pokušaj da jedna greška nestane.
Jer neke stvari se ne mogu vratiti na stanje prije nego što su se dogodile.
Bili su samo način da čovjek koji je nekoga povrijedio ne traži da mu se oprosti — nego da svojim ponašanjem pokaže da nije zaboravio šta je učinio.