Čovjek je svakog ponedjeljka dolazio u istu pekaru i kupovao 30 kifli — radnica je mislila da ih nosi firmi, sve dok ga nije vidjela kako ih ostavlja u autobusu
Tamara je radila u pekari pored glavne autobuske stanice.
Među stalnim mušterijama posebno je pamtila jednog čovjeka.
Zvao se Nenad.
Svakog ponedjeljka u 6:30 ujutro tražio bi isto:
„Trideset običnih kifli.“
Nikada sendviče.
Nikada peciva sa sirom.
Samo trideset kifli.
Tamara je pretpostavljala da radi u nekoj firmi i kupuje doručak kolegama.
Jednog ponedjeljka Nenad je izašao iz pekare, a nekoliko minuta kasnije Tamara je krenula prema stanici da kupi kafu.
Tada ga je ugledala.
Ušao je u gradski autobus koji je stajao parkiran bez putnika.
Spustio dvije kese sa kiflama na posljednje sjedište.
A zatim izašao.
Bez njih.
—
Kada je sljedećeg ponedjeljka ponovo došao, Tamara ga je pitala:
„Mogu li znati kome nosite ovolike kifle?“
Nenad se nasmijao.
„Putnicima.“
„Kojim putnicima?“
„Onima koji ih pronađu.“
Tamara je mislila da se šali.
Nenad joj je tada ispričao priču staru skoro petnaest godina.
—
Kao dvadesetogodišnjak otišao je u drugi grad tražeći posao.
U džepu je imao dovoljno novca samo za autobusku kartu.
Planirao je prespavati kod poznanika, ali kada je stigao, njegov telefon nije radio, a adresu nije znao napamet.
Cijelu noć proveo je na stanici.
Do jutra nije ništa jeo skoro dvadeset četiri sata.
Prvim autobusom pokušao je doći do centra.
Sjeo je na posljednje sjedište.
Tamo je pronašao papirnu kesu.
Unutra su bile dvije kifle.
Pored njih salveta na kojoj je hemijskom olovkom pisalo:
„Ako ti trebaju, uzmi.“
Nenad ih je pojeo.
„Možda ih je neko slučajno zaboravio“, rekla je Tamara.
„Možda.“
„I zbog dvije kifle ovo radite petnaest godina?“
„Ne baš.“
—
Nekoliko sati nakon što ih je pronašao, Nenad je dobio posao u skladištu.
Čovjek koji ga je zaposlio dao mu je i broj jeftine sobe za iznajmljivanje.
Nenad je kasnije često govorio da mu se život tog jutra promijenio.
Ali nije zaboravio kako je izgledao trenutak prije toga.
Bio je gladan, neispavan i potpuno sam u nepoznatom gradu.
A dvije obične kifle tada su mu izgledale kao gozba.
Kada je nekoliko godina kasnije finansijski stao na noge, sjetio se kese.
Kupio je deset kifli.
Ostavio ih je u autobusu.
Sljedećeg ponedjeljka uradio je isto.
—
„Ali zašto baš ponedjeljkom?“, pitala je Tamara.
Nenad se nasmijao.
„Zato što sam ih ja pronašao u ponedjeljak.“
Tamara više ništa nije pitala.
Sljedeće sedmice, kada je došao, na pultu su ga čekale dvije velike kese.
„Nisam još naručio.“
„Znam.“
„Koliko sam dužan?“
„Petnaest kifli vi, petnaest pekara.“
Nenad je odmah odbio.
„To nije poenta.“
„Koja nije poenta?“
„Ne radim ovo da drugi učestvuju.“
Tamara ga je pogledala.
„A ko kaže da mi to radimo zbog vas?“
Nije imao odgovor.
—
Od tada je pekara svakog ponedjeljka dodavala još petnaest komada.
Nenad bi ih odnosio u nekoliko autobusa koji su rano kretali prema okolnim mjestima.
Nisu ih ostavljali samo na sjedištima.
Tamara je napravila male papirne naljepnice:
„Besplatno. Ako vam treba, uzmite.“
Vozači su ubrzo saznali za njih.
Neki su dozvoljavali da kese ostave naprijed.
Jedan je počeo donositi jabuke.
Drugi bi ponekad kupio jogurt.
Bez ikakvog dogovora, mala navika počela je rasti.
—
Jednog jutra Tamara je primijetila djevojku od možda devetnaest godina kako ulazi u pekaru.
U ruci je nosila praznu papirnu kesu sa njihovim logom.
„Je li ovo od vas?“
Tamara je prepoznala naljepnicu.
„Jeste.“
Djevojka je spustila 10 KM na pult.
„Hoću da kupim kifle za sljedeći ponedjeljak.“
„Ne morate.“
„Hoću.“
Ispričala je da je prethodne sedmice putovala na prijemni ispit.
Krenula je rano i zaboravila novčanik.
U autobusu je pronašla kesu.
„Uzela sam jednu.“
„Zato želite vratiti deset maraka?“
Djevojka je odmahnula glavom.
„Ne vraćam je.“
Pogledala je prema praznoj kesi.
„Kupujem sljedeću.“
—
Tamara je tog ponedjeljka čekala Nenada.
Kada je došao, ispričala mu je šta se dogodilo.
On se samo nasmijao.
„Eto.“
„Šta eto?“
„Sad znamo.“
„Šta znamo?“
Nenad je uzeo kese.
„Da vjerovatno ni onaj ko je meni ostavio dvije kifle nije očekivao da će ih dobiti nazad.“
—
Godinama kasnije niko više nije znao ko je prvi ostavio onu kesu koju je Nenad pronašao.
Možda je zaista bila namijenjena nekome.
Možda ju je neko samo zaboravio.
Ali to više nije bilo ni važno.
Jer dvije kifle koje su jednog gladnog mladića čekale na posljednjem sjedištu autobusa pretvorile su se u hiljade drugih.
A sve zato što je Nenad odlučio da ono što je jednom pronašao kada mu je najviše trebalo ne vrati istoj osobi — nego ostavi sljedećoj.