### Čovjek koji je svake srijede kupovao dvije karte
U malom gradu na Drini, vozač autobusa Dragan primijetio je nešto neobično. Svake srijede, tačno u sedam ujutro, na stanicu je dolazio stariji čovjek u tamnoplavoj jakni i kupovao dvije autobuske karte.
Ali u autobus je uvijek ulazio sam.
Prvih nekoliko puta Dragan nije obraćao pažnju. Mislio je da čovjek možda čuva mjesto za nekoga ko će ući na sljedećoj stanici.
Međutim, prolazile su sedmice, a drugo sjedište uvijek je ostajalo prazno.
Jednog jutra, dok je napolju padala jaka kiša, Dragan ga je upitao:
„Čiko, mogu li nešto da vas pitam?“
„Naravno, sine.“
„Zašto stalno kupujete dvije karte kad putujete sami?“
Starac je pogledao prema praznom sjedištu pored sebe.
„Zato što sam nekada ovuda putovao sa ženom.“
Dragan je pomislio da mu je supruga preminula, pa nije želio dalje zapitkivati.
„Razumijem. Izvinite.“
„Nema potrebe. Ona je još živa.“
Dragan se iznenadio, ali baš tada su se otvorila vrata i ušlo nekoliko putnika. Morao je nastaviti posao.
Naredne srijede starac se ponovo pojavio.
Ovog puta Dragan je odlučio da sazna cijelu priču.
„Kako vam je ime?“
„Petar.“
„A gdje vam je žena, čika Petre?“
„U domu za stare, u susjednom gradu.“
„Pa što onda kupujete kartu i za nju?“
Petar se blago nasmiješio.
„Jer sam joj obećao da ćemo uvijek putovati zajedno.“
Tokom vožnje ispričao je Draganu da se njegova supruga Vera prije tri godine ozbiljno razboljela. Počela je zaboravljati stvari, a vremenom više nije mogla samostalno živjeti.
Petar je pokušavao da brine o njoj kod kuće, ali nakon jednog pada i boravka u bolnici ljekari su preporučili stalnu njegu.
„Svake srijede idem da je posjetim“, rekao je. „A drugu kartu kupujem jer smo tim autobusom putovali četrdeset godina. Na posao, na pijacu, kod djece, na izlete. Nikada nisam sjedio bez nje.“
Dragan je pogledao u retrovizor.
Petar je sjedio kraj prozora, a na praznom sjedištu pored njega ležala je mala papirna kesa.
„Šta joj nosite?“
„Kiflu sa sirom. Nekada ih je obožavala.“
„A sad?“
„Sad uglavnom ne zna šta je u kesi. Ponekad ne zna ni ko sam ja.“
Dragan nije znao šta da kaže.
„Ipak idem“, nastavio je Petar. „Nekad me prepozna na nekoliko minuta. Nekad me zove imenom svog brata. Ali kada je uhvatim za ruku, uvijek se smiri.“
Od tog dana Dragan je svake srijede ostavljao slobodno sjedište pored Petra, čak i kada je autobus bio skoro pun.
Prošla su dva mjeseca.
Jedne srijede Petar nije došao.
Dragan je čekao nekoliko minuta duže nego obično, ali starca nije bilo. Pomislio je da je bolestan.
Nije došao ni naredne sedmice.
Treće srijede na stanicu je stigla mlada žena sa kovertom u ruci.
„Izvinite, jeste li vi Dragan?“
„Jesam.“
„Ja sam Petrova unuka, Ana.“
Draganu se steglo u grudima.
„Je li čika Petar dobro?“
Ana je spustila pogled.
„Djed je prije dvije sedmice imao moždani udar. Živ je, ali teško govori i trenutno ne može hodati.“
Dragan je odahnuo.
„A baka Vera?“
„Ona je još u domu. Djed se stalno raspituje za nju. Juče je uspio da mi kaže samo tri riječi.“
„Koje?“
„Srijeda. Autobus. Vera.“
Ana je otvorila kovertu. Unutra je bila fotografija Petra i Vere iz mladosti, nasmijanih ispred starog autobusa.
„Djed je želio da vam ovo dam. Stalno je pričao kako ste bili dobri prema njemu.“
Dragan je nekoliko trenutaka gledao fotografiju.
A onda mu je pala na pamet ideja.
„Ana, može li vaš djed sjediti u invalidskim kolicima?“
„Može, ali zašto?“
„Mislim da znam kako da ga odvedemo kod Vere.“
Narednih dana Dragan je razgovarao s direktorom preduzeća, Petrovom porodicom i osobljem doma. Dogovorili su prevoz prilagođenim vozilom i kratku posjetu, uz odobrenje ljekara.
Sljedeće srijede, u sedam ujutro, Dragan je došao po Petra.
Starac je sjedio u kolicima, ogrnut tamnoplavom jaknom. Kada je ugledao Dragana, oči su mu se napunile suzama.
„Karte…“ jedva je izgovorio.
Dragan je iz džepa izvadio dva mala papira.
„Imam ih, čika Petre. Dvije karte, kao i uvijek.“
Petar je jednom rukom čvrsto stegao njegov dlan.
Kada su stigli u dom, Vera je sjedila pored prozora i gledala u dvorište.
Medicinska sestra joj je rekla da ima posjetu.
Vera nije reagovala.
Dragan je pomogao da Petra dovezu do nje. Starac je polako pružio ruku.
„Vero…“
Ona ga je pogledala bez prepoznavanja.
Petar se nasmiješio, iako su mu suze tekle niz lice.
„Donio sam ti kiflu.“
Vera je pogledala papirnu kesu, zatim njegovu ruku.
Dugo je ćutala.
A onda je izgovorila:
„Petre, zakasnićemo na autobus.“
Ana je zaplakala.
Dragan se okrenuo prema prozoru, pokušavajući sakriti suze.
Petar je nježno poljubio Verinu ruku.
„Nećemo, Vero. Vozač nas čeka.“
Tog dana Vera se nije sjetila gdje je živjela, koliko ima godina ni kako se zove njena unuka.
Ali nekoliko minuta držala je Petra za ruku i pričala mu kako moraju požuriti kući jer ih čeka ručak.
Za Petra je to bilo dovoljno.
Kada je Dragan kasnije krenuo nazad, Ana ga je zaustavila ispred doma.
„Koliko smo vam dužni za prevoz?“
Dragan je odmahnuo glavom.
„Ništa.“
„Ali potrošili ste cijelo jutro zbog njih.“
Dragan je pogledao dvije karte koje je još držao u ruci.
„Nisam izgubio jutro. Danas sam naučio nešto što ću pamtiti cijelog života.“
„Šta?“
„Da čovjek nekada može zaboraviti cijeli svoj život, a ipak prepoznati osjećaj da ga neko voli.“
Od tada je Dragan u svom autobusu, odmah iza vozačkog sjedišta, čuvao malu fotografiju Petra i Vere.
A ispod nje napisao je samo jednu rečenicu:
„Neka mjesta ostaju zauzeta, čak i kada na njima niko ne sjedi.“
.