Dječak je svake subote dolazio na pijacu i kupovao samo jednu polovnu knjigu — prodavač je tek nakon nekoliko mjeseci saznao šta radi s njima
Subotom ujutro pijaca je bila prepuna ljudi.
Između tezgi sa voćem, odjećom i starim alatima, Milan je prodavao polovne knjige.
Jednog oktobarskog jutra pred njegovom tezgom pojavio se dječak od možda trinaest godina.
Dugo je pregledao knjige.
„Koliko je ova?“
„Tri marke.“
Dječak je izvadio nekoliko kovanica.
Kupio je knjigu i otišao.
Sljedeće subote ponovo se pojavio.
Izabrao je drugu.
Opet je tražio neku od najjeftinijih.
Tako je bilo skoro četiri mjeseca.
Nikada strip.
Nikada knjiga za sebe.
Uvijek bi pitao:
„Je li ova zanimljiva za nekoga ko tek počinje da čita?“
Milan je pretpostavio da ima mlađeg brata.
Jedne subote ga je pitao:
„Koliko taj tvoj brat može pročitati knjiga?“
Dječak se nasmijao.
„Nemam brata.“
„Pa kome onda nosiš sve ovo?“
„U čekaonicu.“
Milan nije razumio.
„Kakvu čekaonicu?“
Dječak je pokazao prema velikoj zgradi nekoliko ulica dalje.
Bila je to bolnica.
—
Zvao se Filip.
Njegova majka je prethodne godine nekoliko mjeseci išla na terapije.
Filip je često išao s njom.
Dok bi čekao, sjedio bi u hodniku ispred ambulante.
Nekada pola sata.
Nekada tri sata.
Telefon mu je brzo dosadio.
U čekaonici nije bilo gotovo ničega osim nekoliko starih časopisa.
Jednog dana pored njega je sjedila djevojčica.
Imala je možda osam godina.
Majka joj je bila na pregledu.
Djevojčica je bila uplašena.
Filip je u rancu imao knjigu koju je čitao za školu.
„Hoćeš da ti čitam?“
Djevojčica je klimnula.
Čitao joj je skoro sat vremena.
Kada je njena majka izašla, djevojčica je pitala:
„Hoće li knjiga biti ovdje kad ponovo dođem?“
Filip nije znao šta da odgovori.
Knjiga je pripadala školskoj biblioteci.
Tada mu je pala na pamet ideja.
—
Sljedeće subote otišao je na pijacu.
Kupio prvu polovnu knjigu.
Odnio ju je u bolnicu i ostavio na prozorskoj dasci.
Na komadu papira napisao je:
„Uzmi dok čekaš. Vrati kad završiš.“
Sedmicu kasnije knjige nije bilo.
Filip je pomislio da ju je neko jednostavno odnio kući.
Ipak je kupio drugu.
Narednog puta na prozorskoj dasci zatekao je obje.
Pored njih još jednu koju on nije donio.
Neko je dodao svoju.
—
„I zato svake subote kupuješ knjigu?“, pitao je Milan.
„Kad imam novca.“
Filip je štedio od užine.
Ponekad bi pomagao komšiji nositi drva i dobio nekoliko maraka.
Milan je pogledao svoju tezgu.
„Koliko ih sada ima?“
„Dvadeset i sedam.“
„Sve tvoje?“
„Ne. Ljudi su počeli donositi svoje.“
—
Sljedeće subote Filip je došao sa tri marke.
Milan je ispod tezge izvukao kartonsku kutiju.
Bila je puna knjiga.
„Ove su danas tri marke.“
Filip ga je pogledao.
„Sve?“
„Sve.“
„Ne mogu.“
„Zašto?“
„Zato što vrijede više.“
Milan se nasmijao.
„Na mojoj tezgi ja određujem cijene.“
Filip je ipak odbio.
Uzeo je samo jednu knjigu.
Platio tri marke.
I otišao.
—
Milan nije odustao.
Naredne sedmice zatvorio je tezgu ranije.
Kutiju je stavio u automobil i odvezao se do bolnice.
Na kraju hodnika pronašao je malu policu.
Na njoj više nije bilo dvadeset sedam knjiga.
Bilo ih je skoro pedeset.
Neke su bile dječije.
Neke romani.
Neke ukrštenice.
Na vrhu je stajao karton:
„KNJIGE ZA ČEKANJE — slobodno uzmi jednu.“
Milan je spustio svoju kutiju pored police.
Medicinska sestra ga je primijetila.
„Vi ste još jedan?“
„Još jedan šta?“
„Neko ko donosi knjige.“
Objasnila mu je da su roditelji i pacijenti počeli ostavljati svoje.
Jedna žena donijela je deset dječijih knjiga.
Jedan čovjek čitavu kutiju krimi-romana.
Niko nije znao ko je sve započeo.
Filip nikome nije rekao.
—
Milan je pokazao fotografiju dječaka koju je slučajno imao sa pijace.
„On.“
Sestra se iznenadila.
„Ozbiljno?“
„On.“
„Mislili smo da je neka organizacija.“
Milan se nasmijao.
„Organizacija sa tri marke sedmično.“
—
Nekoliko mjeseci kasnije Filipova majka završila je terapije.
Više nisu morali redovno dolaziti u bolnicu.
Milan je očekivao da će dječak prestati kupovati knjige.
Nije.
Subotom bi i dalje dolazio.
„Pa tvoja mama više ne ide tamo.“
„Znam.“
„Zašto onda nastavljaš?“
Filip je pogledao jednu knjigu.
„Zato što drugi još čekaju.“
—
Pred Novu godinu Milan je na tezgu stavio posebnu kutiju.
Na njoj je pisalo:
„ZA BOLNIČKU POLICU.“
Kupci su počeli ubacivati knjige koje više nisu željeli.
Neki su ostavljali i novac.
Za nekoliko sedmica kutija je bila puna.
Filip više nije mogao sve nositi sam.
Milan ga je vozio.
Kada su stigli u bolnicu, ispred police je sjedila mala djevojčica.
U rukama je držala jednu od prvih knjiga koje je Filip kupio.
Korice su već bile izlizane.
„Je li dobra?“, pitao ju je.
„Jeste.“
„Čekaš nekoga?“
„Mamu.“
Filip je sjeo nekoliko stolica dalje.
Djevojčica je nakon nekoliko minuta podigla pogled.
„Imaš li još neku ovakvu?“
Filip se nasmijao i pokazao prema kutijama.
„Imamo.“
—
Milan je tada prvi put primijetio da Filip više ne govori „ja“.
Govorio je „mi“.
I bio je u pravu.
Jer ono što je počelo jednom knjigom kupljenom za tri marke odavno više nije pripadalo samo njemu.
Filip je samo želio da jedno dijete ima šta čitati dok čeka majku. Nije mogao znati da će nekoliko mjeseci kasnije cijeli jedan bolnički hodnik dobiti malu biblioteku — niti da će ljudi koji nikada nisu čuli njegovo ime nastaviti donositi knjige dugo nakon što njemu više nisu bile potrebne.