Dječak je tri godine krišom uzimao knjige iz knjižare — vlasnik ga je uhvatio, ali umjesto policije uradio je nešto potpuno neočekivano
Miroslav je malu knjižaru vodio skoro dvadeset godina.
Poznavao je većinu stalnih mušterija, pa mu je dječak koji je posljednjih mjeseci često dolazio brzo privukao pažnju.
Imao je možda četrnaest godina.
Nikada ništa nije kupovao.
Satima bi pregledao knjige, a onda otišao.
Miroslavu to nije smetalo.
Sve dok tokom inventure nije primijetio da nedostaje nekoliko romana.
Sljedećih sedmica počeo je pažljivije posmatrati dječaka.
Jednog popodneva vidio je kako uzima knjigu, stavlja je ispod široke jakne i kreće prema izlazu.
„Stani.“
Dječak se ukočio.
Miroslav je zaključao vrata.
„Izvadi knjigu.“
Dječak ju je spustio na pult.
„Kako se zoveš?“
„Emir.“
„Koliko si ih uzeo?“
„Ne znam.“
„Deset?“
Tišina.
„Dvadeset?“
Emir je spustio pogled.
„Možda više.“
Miroslav je uzeo telefon.
Dječak je problijedio.
„Molim vas, nemojte zvati policiju.“
„Zašto ne bih?“
Emir nije odgovorio.
Samo je rekao:
„Mogu vam ih vratiti.“
—
Miroslav je očekivao da je knjige prodavao.
Zato ga je pitao gdje su.
„Kod mene.“
„Sve?“
„Sve.“
Dogovorili su se da dječak sljedećeg jutra donese ukradene knjige.
Miroslav mu nije potpuno vjerovao.
Ipak, nije pozvao policiju.
U devet ujutro Emir se pojavio sa dvije velike torbe.
Unutra su bile 34 knjige.
Sve uredno sačuvane.
Neke su čak bile umotane u providne korice.
Miroslav je otvorio jednu.
Na marginama nije bilo ni jedne šare.
„Zašto si ih krao ako ih nisi prodavao?“
Emir je tiho odgovorio:
„Čitao sam ih.“
„Postoji biblioteka.“
„Znam.“
„Onda?“
Dječak je ćutao.
—
Tek nakon nekoliko pitanja priznao je.
Živio je sa majkom i dvije mlađe sestre.
Novca za knjige nije bilo.
Biblioteka u njihovom naselju radila je samo nekoliko dana sedmično, a veliki dio knjiga koje je želio čitati nije imala.
Prvu knjigu iz Miroslavove knjižare ukrao je prije skoro tri godine.
Pročitao ju je za dva dana.
Htio ju je vratiti.
Ali se uplašio.
Onda je uzeo drugu.
Pa treću.
„Tri godine kradeš knjige iz moje radnje?“
Emir je klimnuo.
Miroslav je pregledao naslove.
Dostojevski.
Andrić.
Orwell.
Remarque.
Nekoliko knjiga iz istorije.
Priručnik za engleski jezik.
„Sve si ovo pročitao?“
„Neke dva puta.“
Miroslav nije znao da li da bude ljut ili impresioniran.
Odlučio je da bude ljut.
„To što voliš čitati ne znači da smiješ krasti.“
„Znam.“
„Ne, sada znaš jer si uhvaćen.“
Emir nije pokušao da se opravda.
—
Miroslav mu je rekao da ima dva izbora.
Prvi je da pozove njegovu majku i prijavi krađu.
Drugi je da Emir svake subote dolazi u knjižaru i radi dok ne otplati knjige.
Dječak je odmah izabrao posao.
Prve subote slagao je kutije u skladištu.
Druge je lijepio cijene.
Kasnije je naučio unositi knjige u računar.
Miroslav mu nije plaćao prvih nekoliko sedmica.
Vodio je evidenciju vrijednosti ukradenih knjiga.
Kada je dug bio otplaćen, rekao mu je:
„Gotovo.“
Emir je obukao jaknu.
„Vidimo se.“
„Gdje ćeš?“
„Kući.“
„Nisam rekao da više ne dolaziš.“
Emir ga je zbunjeno pogledao.
„Od sljedeće subote dobijaš dnevnicu.“
—
Tako je počeo raditi u knjižari.
Ispostavilo se da je nevjerovatno dobar sa kupcima.
Ako bi neko rekao da traži poklon za osobu koja voli istorijske romane, Emir bi odmah pronašao nekoliko prijedloga.
Ako bi dijete reklo da ne voli čitati, pronašao bi nešto kratko i zanimljivo.
Miroslav se često šalio:
„Normalno da znaš gdje je svaka knjiga. Pola si ih pokušao ukrasti.“
Emir bi samo zakolutao očima.
—
Prošle su četiri godine.
Emir je završavao srednju školu.
Jednog dana rekao je Miroslavu da se prijavio na fakultet.
„Koji?“
„Književnost.“
Miroslav se nasmijao.
„Od svih mogućih stvari.“
„Vi ste krivi.“
„Ja? Ti si krao prije nego što si mene upoznao.“
„Jesam, ali vi ste me uhvatili.“
Dobio je mjesto na fakultetu u drugom gradu.
Miroslav mu je posljednjeg radnog dana pružio kartonsku kutiju.
Unutra su bile knjige.
Svih 34.
Emir ih je odmah prepoznao.
„Šta je ovo?“
„Tvoje.“
„Nisu moje.“
„Sad jesu.“
Miroslav ih nikada nije ponovo stavio u prodaju.
Godinama ih je čuvao u skladištu.
—
Emir je pokušao odbiti poklon.
Miroslav nije dozvolio.
Na prvoj knjizi napisao je:
„Ova je prvi put izašla iz knjižare bez računa. Drugi put neka izađe kako treba.“
Emir se nasmijao.
Ali posljednju knjigu nije otvorio pred njim.
Nije želio da Miroslav vidi da su mu oči pune suza.
—
Mnogo godina kasnije knjižara je i dalje radila.
Miroslav je već razmišljao o penziji kada je dobio paket.
Unutra je bila potpuno nova knjiga.
Na koricama je pisalo Emirovo ime.
Bio je to njegov prvi objavljeni roman.
Miroslav ga je otvorio.
Na prvoj stranici stajala je posveta:
„Miroslavu — čovjeku koji me je uhvatio u krađi i kaznio tako što mi je dao ključ knjižare.“
Miroslav je stavio knjigu u izlog.
Nije je prodavao.
Za prodaju je naručio druge primjerke.
Taj je ostao njegov.
Jer dječak kojeg je jednom uhvatio sa ukradenom knjigom ispod jakne nije prestao uzimati knjige u ruke.
Samo je jednog dana počeo pisati svoje.