Djevojčica je deset godina svakog rođendana dobijala cvijeće od nepoznate osobe — na osamnaesti rođendan umjesto buketa stigla je adresa
Držala sam malu cvjećaru skoro dvadeset godina.
Jednog septembarskog jutra u radnju je ušao muškarac od četrdesetak godina.
Naručio je buket od sedam bijelih ruža.
„Dostava?“
„Da.“
Pružio mi je adresu i ime:
Ema Jovanović.
„Poruka?“
Muškarac je izvadio papirić.
Na njemu je pisalo:
„Srećan osmi rođendan. Nikada nemoj pomisliti da te se neko nije sjetio.“
„Da napišem vaše ime?“
„Ne.“
Platio je unaprijed.
A onda je izvadio još jednu kovertu.
„Doći ću sljedeće godine.“
I zaista je došao.
Na Emin deveti rođendan.
Pa deseti.
Jedanaesti.
Svake godine isti datum.
Broj ruža povećavao bi za jednu.
Nikada nije ostavljao ime.
Kada je Ema napunila dvanaest, prvi put je sama došla u cvjećaru.
„Jeste li vi poslali moje ruže?“
„Jesam.“
„Ko ih kupuje?“
Nisam znala smijem li reći.
Muškarac me zamolio da njegovo ime nikada ne otkrivam.
„Neko ko želi da ih dobiješ.“
Ema nije bila zadovoljna.
„Je li moj otac?“
Nisam znala.
Ema je živjela samo s majkom, Ivanom.
Oca nikada nije upoznala.
Majka joj je govorila da ih je napustio prije njenog rođenja.
Zato je djevojčica vjerovala da cvijeće šalje upravo on.
Sljedeće godine ostavila je meni poruku.
„Ako opet dođe, dajte mu ovo.“
Kada se muškarac pojavio, pružila sam mu papir.
Pročitao je.
Lice mu se promijenilo.
„Šta piše?“, pitala sam.
Pokazao mi je.
„Ne morate se skrivati. Nisam ljuta.“
Muškarac je presavio poruku i stavio je u džep.
„Recite joj samo da nisam njen otac.“
„Ko ste onda?“
Nije odgovorio.
Godine su prolazile.
Ema je nastavila dobijati ruže.
Na petnaesti rođendan čekala je ispred moje radnje.
Muškarac ju je ugledao prije nego što je ona vidjela njega.
Okrenuo se i otišao.
„Bio je ovdje, zar ne?“, pitala je Ema.
Nisam mogla lagati.
„Jeste.“
„Zašto neće da me upozna?“
Nisam znala.
Te godine muškarac se vratio nekoliko dana kasnije.
Bio je ljut.
„Dogovorili smo se.“
„Nisam joj rekla ko ste.“
„Ali zna da dolazim.“
„Djevojka želi odgovor.“
Dugo je ćutao.
„Dobiće ga kada napuni osamnaest.“
„Zašto baš tada?“
„Jer sam tako obećao.“
Nisam pitala kome.
Na Emin šesnaesti rođendan stigao je kao i uvijek.
Na sedamnaesti također.
A onda je došla godina njenog osamnaestog rođendana.
Pripremila sam osamnaest bijelih ruža.
Čekala sam muškarca.
Nije došao.
Prvi put za deset godina.
Nazvala sam broj koji mi je nekada ostavio.
Bio je ugašen.
Ema je oko podneva ušla u cvjećaru.
Odmah je pogledala prema pultu.
Vidjela je da nema buketa.
Pokušala se nasmijati.
„Izgleda da je gotovo.“
Bilo mi je teško gledati je.
Tada je dostavljač donio malu kovertu.
Na njoj je pisalo:
„Za Emu. Otvoriti na osamnaesti rođendan.“
Unutra nije bilo čestitke.
Samo adresa.
I jedna rečenica:
„Ako želiš saznati ko ti je slao cvijeće, dođi danas u 17 sati.“
Ema me zamolila da pođem s njom.
Adresa nas je odvela do stare kuće na kraju grada.
Vrata je otvorila starija žena.
Čim je ugledala Emu, počela je plakati.
„Iste oči.“
„Ko ste vi?“, pitala je Ema.
Žena nas je uvela.
Na stolu je stajalo osamnaest bijelih ruža.
Pored njih fotografija mlade žene.
Ema ju je uzela.
„To je moja mama.“
Ali fotografija je bila snimljena mnogo prije Eminog rođenja.
Pored Ivane stajao je mladić.
Bio je to muškarac iz cvjećare.
„Ko je on?“
Starija žena odgovorila je:
„Moj sin, Nikola.“
Ema je problijedjela.
„Je li on moj otac?“
„Nije.“
Nikola i Ivana bili su najbolji prijatelji od djetinjstva.
Kada je Ivana ostala trudna, Emin otac je otišao.
Nikola joj je pomagao tokom trudnoće.
Vozio je na preglede.
Kupovao stvari za bebu.
Bio je u bolnici kada se Ema rodila.
„Zašto mi majka nikada nije pričala o njemu?“
Starica je otvorila ladicu.
Izvadila je fotografiju.
Ivana, Nikola i mala Ema.
„Zato što su se posvađali.“
Kada je Ema imala sedam godina, Ivana je odlučila odseliti.
Nikola se protivio.
Smatrao je da bježi od problema.
Rekli su jedno drugom stvari koje nisu mislili.
Ivana mu je zabranila da viđa Emu.
Nekoliko mjeseci kasnije teško se razboljela.
Pred kraj života pozvala je Nikolu.
Tada mu je dala neobično obećanje.
„Nemoj ulaziti u njen život dok je dijete.“
„Zašto?“
„Ne želim da izgubi još jednu osobu ako jednog dana odlučiš otići.“
Nikola joj je obećao.
Ali pitao je:
„Smijem li joj barem pokazati da je se neko sjetio?“
Ivana je pristala.
Jedan buket godišnje.
Bez imena.
Do osamnaestog rođendana.
Ema je plakala.
„Gdje je Nikola?“
Starica je spustila pogled.
Nikola je umro prije četiri mjeseca.
Zato nije došao u cvjećaru.
Znao je da je bolestan.
Prije smrti pripremio je posljednji buket i kovertu.
Ali ostavio je još nešto.
Starica je donijela kutiju.
Unutra je bilo deset papirića.
Sve poruke koje je Ema tokom godina slala nepoznatom čovjeku.
Nikola ih je sačuvao.
Na dnu kutije bio je USB.
Na njemu video.
Ema ga je pustila.
Nikola se pojavio na ekranu.
Bio je vidno bolestan, ali se smijao.
„Srećan osamnaesti, Ema.“
Zastao je.
„Vjerovatno sada znaš da nisam tvoj otac.“
Zatim je rekao nešto zbog čega je Ema prekrila usta rukom.
„Ali postoji još jedan razlog zbog kojeg sam čekao ovaj dan.“
Pokazao je prema kameri.
„Tvoja majka nije željela da ti ovo kažem dok ne postaneš punoljetna.“
Ema je pogledala staricu.
„Šta?“
Video se nastavio.
Nikola je izvadio dokument.
„Tvoj otac nije nestao prije nego što si se rodila, kao što ti je rečeno.“
Ema se ukočila.
„On je pokušavao da te pronađe.“
Na ekranu se pojavila fotografija čovjeka kojeg Ema nikada nije vidjela.
Ispod nje ime.
Nikola je nastavio:
„Ivana je imala svoje razloge zbog kojih ga nije željela u vašem životu. Neću odlučivati umjesto tebe da li su bili opravdani.“
Zatim je podigao kovertu.
„Ali sada si dovoljno odrasla da sama odlučiš želiš li čuti njegovu stranu.“
Starica je iz kutije izvadila posljednju kovertu.
Unutra je bio broj telefona.
Ema ga je dugo gledala.
„Je li ovo njegov broj?“
Starica je klimnula.
„Nikola ga je pronašao prije dvije godine.“
„Zna li on za mene?“
„Zna.“
„Zašto me nije kontaktirao?“
Starica je odgovorila:
„Zato što mu je Nikola rekao da sačeka tvoj osamnaesti rođendan.“
Ema je uzela telefon.
Nije odmah nazvala.
Sjedila je gotovo pola sata.
Onda je ukucala broj.
Muški glas se javio nakon drugog zvona.
„Halo?“
Ema nije mogla govoriti.
Čovjek s druge strane ponovo je rekao:
„Halo?“
Ema je konačno izgovorila:
„Zovem se Ema.“
Nastala je tišina.
A onda je čovjek vrlo tiho rekao:
„Znam.“
To je bio početak jednog sasvim drugog razgovora.
Ema nije tog dana dobila sve odgovore.
Neke stvari koje joj je otac rekao slagale su se s pričom njene majke.
Neke nisu.
Nije mu odmah oprostila.
Nije ni odlučila da mu vjeruje samo zato što joj je bio otac.
Ali prvi put je mogla čuti obje strane.
A osamnaest bijelih ruža odnijela je na Nikolov grob.
Ostavila ih je zajedno s kratkom porukom:
„Deset godina sam pokušavala saznati ko si. Tek sada razumijem da si cijelo vrijeme samo pazio da jednog dana sama mogu saznati ko sam.“