Djevojčica je svakog ponedjeljka ostavljala jednu praznu stolicu pored sebe u školskom autobusu — vozač je tek poslije nekoliko mjeseci saznao koga čuva
Dragan je vozio školski autobus već devet godina.
Djeca su imala svoje navike.
Neko bi uvijek sjedio naprijed.
Neko na posljednjem sjedištu.
A dvanaestogodišnja Una svakog ponedjeljka radila je nešto što mu je bilo čudno.
Ulazila bi među prvima i sjedala na treće sjedište s desne strane.
Ranac bi stavila pored sebe.
Ako bi autobus postao pun, sklonila bi ga u krilo.
Ali nikome nije dozvoljavala da sjedne pored nje.
„Ovdje je zauzeto.“
Utorakom nije bilo važno.
Srijedom takođe.
Samo ponedjeljkom.
Jednog jutra dječak je pokušao sjesti.
„Ne možeš tu“, rekla je Una.
„Zašto? Nema nikoga.“
„Ima.“
Dragan je to čuo.
Kada su stigli pred školu, pitao ju je:
„Una, kome čuvaš mjesto svakog ponedjeljka?“
Djevojčica je pogledala prazno sjedište.
„Jednoj ženi.“
„Kojoj ženi?“
„Ne znam kako se zove.“
Priča je počela prethodne zime.
Jednog ponedjeljka autobus se pokvario na pola puta do škole.
Dragan je pozvao drugi autobus, ali trebalo je čekati skoro sat vremena.
Djeca su izašla na obližnjoj stanici.
Bilo je hladno.
Snijeg je padao.
Una je tog jutra zaboravila rukavice.
Stajala je sa rukama u džepovima i pokušavala da ih zagrije.
Na stanici je sjedila starija žena sa dvije velike kese.
Primijetila je Unu.
„Smrznuće ti se ruke.“
„Dobro sam.“
Žena je iz svoje torbe izvadila vunene rukavice.
„Uzmi.“
„Ne mogu.“
„Možeš.“
Una ih je obukla.
Bile su joj prevelike.
„Vratiću vam.“
Žena se nasmijala.
„Ako se ponovo sretnemo.“
Rezervni autobus je stigao.
Djeca su ušla.
Ali starija žena nije mogla.
To nije bila redovna linija i vozač nije smio primati druge putnike.
Una je kroz prozor gledala kako žena ostaje sama na stanici.
Rukavice su ostale kod nje.
Sljedećeg ponedjeljka Una ih je ponijela.
Mislila je da će žena opet biti tamo.
Nije bila.
Ponedjeljak poslije toga ponovo ih je stavila u ranac.
Opet ništa.
Tako je počela čuvati mjesto.
„Zašto baš sjedište?“, pitao je Dragan.
„Ako je vidim, reći ću vam da stanete.“
„I onda?“
„Vratiću joj rukavice i može sjesti pored mene.“
Dragan nije znao kako da joj objasni da možda nikada više neće sresti tu ženu.
Grad je bio velik.
Možda nije ni živjela tu.
Ipak, svakog ponedjeljka pogledao bi prema stanici gdje se autobus nekada pokvario.
Nije bilo nikoga.
Prošla je zima.
Došlo je proljeće.
Una je i dalje nosila vunene rukavice u rancu.
Jednog aprilskog ponedjeljka Dragan je ugledao nekoga na stanici.
Starija žena.
Dvije kese.
„Una.“
Djevojčica je podigla glavu.
Kada je pogledala kroz prozor, skočila je sa sjedišta.
„To je ona!“
Dragan je zaustavio autobus.
Una je istrčala.
„Gospođo!“
Žena ju je zbunjeno pogledala.
Una je iz ranca izvukla rukavice.
„Vaše su.“
Starica ih je prepoznala.
Počela se smijati.
„Ti ih još čuvaš?“
„Rekla sam da ću ih vratiti.“
Zvala se Ljubica.
Živjela je u susjednom naselju i tog zimskog jutra samo je slučajno bila na toj stanici.
Zato je Una mjesecima nije viđala.
„Mislila sam da ih zadržiš“, rekla je Ljubica.
Una je odmahnula glavom.
„Ali imam još nešto.“
Pokazala je prema autobusu.
„Čuvam vam mjesto.“
Ljubica nije razumjela.
Dragan je izašao i objasnio.
Starica je nekoliko trenutaka gledala djevojčicu.
„Ali ja ne idem u školu.“
Djeca u autobusu počela su se smijati.
Una se zacrvenjela.
„Znam.“
Dragan je pitao Ljubicu gdje ide.
Trebala je do ambulante, samo dvije stanice dalje.
Nazvao je dispečera i objasnio situaciju.
Dobio je dozvolu da je poveze do tamo.
Ljubica je ušla.
Una je sklonila ranac.
Poslije nekoliko mjeseci prazno mjesto konačno je bilo zauzeto.
Prije izlaska Ljubica je pokušala ponovo dati rukavice Uni.
„Sad su tvoje.“
„Ali vaše su.“
„Bile su.“
Una ih je prihvatila.
„Onda ću ih čuvati.“
Ljubica se nasmijala.
„Nemoj ih samo vraćati još šest mjeseci.“
Priča se brzo proširila školom.
Ali već sljedećeg ponedjeljka dogodilo se nešto što Dragan nije očekivao.
Una je ušla u autobus.
Sjela na isto mjesto.
Ranac je stavila u krilo.
Sjedište pored nje ostalo je slobodno.
Dragan ju je pogledao u ogledalu.
„Opet nekoga čekaš?“
„Ne.“
„Zašto je onda prazno?“
Una je slegnula ramenima.
„Možda nekome zatreba.“
Na sljedećoj stanici ušla je nova učenica.
Nije poznavala nikoga.
Stajala je u prolazu i gledala gdje će sjesti.
Una je pomjerila jaknu.
„Možeš ovdje.“
Djevojčica je sjela.
Do škole su već razgovarale.
Dragan je tog jutra shvatio da Una mjesecima zapravo nije čuvala samo jedno prazno sjedište.
Čuvala je obećanje dato osobi čije ime nije ni znala.
A kada ga je konačno ispunila, nije joj više trebalo mjesto za Ljubicu.
Ostavila ga je slobodnim za nekog novog — jer je od jedne nepoznate žene naučila da ponekad ono malo što imamo pored sebe vrijedi najviše upravo onda kada napravimo mjesta za nekog drugog.