Djevojka je 7 godina svakog mjeseca plaćala kiriju za stan u kojem niko nije živio — kada je vlasnik odlučio da ga otvori, na stolu je pronašao poruku za sebe
Moj otac mi je ostavio malu zgradu sa šest stanova.
Pet sam iznajmljivao.
Šesti, broj 12, imao je neobičnu stanarku.
Zvala se Ana.
Kiriju je plaćala svakog prvog u mjesecu.
Nikada nije kasnila.
Problem je bio samo jedan.
Za sedam godina gotovo je nikada nisam vidio.
Jednom sam je pitao:
„Živite li vi uopšte ovdje?“
„Ne.“
„Pa zašto plaćate stan?“
„Treba mi da ostane ovakav.“
„Kakav?“
„Prazan.“
Nisam razumio, ali dok god je plaćala, nije me se ticalo.
Jednom godišnje Ana bi došla.
Ušla bi u stan na desetak minuta.
I otišla.
Nikada nije donosila stvari.
Nikada ništa nije odnosila.
Komšije su počele pričati da unutra možda nešto skriva.
Jednog dana pukla je cijev u stanu iznad.
Voda je počela curiti kroz plafon broja 12.
Nazvao sam Anu.
Telefon ugašen.
Poslao poruku.
Ništa.
Morao sam ući.
Otključao sam vrata rezervnim ključem.
Očekivao sam prazan stan.
Ali nije bio potpuno prazan.
U dnevnoj sobi stajao je mali drveni sto.
Na njemu dvije šolje.
Stari šah.
I fotografija dvojice dječaka.
Jednog sam odmah prepoznao.
Bio sam to ja.
Drugi je bio moj mlađi brat Luka.
Fotografija je snimljena prije više od trideset godina.
U stanu mog oca.
Upravo u sobi u kojoj sam stajao.
Nisam znao da fotografija postoji.
Pored nje nalazila se koverta.
Na njoj moje ime.
MARKO.
Otvorio sam je.
Unutra samo nekoliko riječi:
„Ako si ušao, vjerovatno je vrijeme da saznaš zašto ovaj stan nikada nisam smjela vratiti tebi.“
Odmah sam ponovo pokušao nazvati Anu.
Ništa.
Na drugoj strani papira bila je adresa.
Otišao sam istog dana.
Vrata mi je otvorila starija žena.
Kada sam rekao da tražim Anu, spustila je pogled.
„Vi ste Marko?“
„Jesam.“
„Onda uđite.“
Bila je Anina majka.
Ana je prije dva mjeseca poginula u saobraćajnoj nesreći.
Nisam znao.
Kirija je nastavila stizati jer je unaprijed ostavila novac majci.
„Zašto?“
Žena je donijela kutiju.
„Zbog Luke.“
Moj brat je poginuo kada je imao sedamnaest godina.
Ja sam tada imao dvadeset jednu.
Te večeri smo se posvađali.
Luka je uzeo očev automobil.
Nekoliko sati kasnije policija je pokucala na vrata.
Godinama sam vjerovao da je otišao bijesan zbog mene.
Otac mi je to često ponavljao.
„Da ga nisi izazvao, ostao bi kući.“
Nosio sam tu rečenicu više od trideset godina.
„Kakve veze Ana ima s njim?“
Žena me pogledala.
„Ana je bila u automobilu.“
Zanijemio sam.
„Nemoguće.“
Policijski izvještaj spominjao je samo Luku.
„Nije bila u automobilu kada se dogodila nesreća.“
Te večeri Luka nije otišao jer smo se posvađali.
Otišao je po Anu.
Imala je šesnaest godina.
Bili su zajedno nekoliko mjeseci, ali su to krili.
Anin otac bio je nasilan.
Te večeri izbio je veliki sukob u njihovoj kući.
Ana je nazvala Luku.
Došao je po nju.
Planirali su otići kod njene tetke.
Ali usput su stali na benzinskoj pumpi.
Ana je izašla da nazove tetku sa javnog telefona.
Luka je rekao da će napraviti krug i vratiti se po nju.
Nikada se nije vratio.
„Zašto niko nije znao za nju?“
„Jer se uplašila.“
Imala je šesnaest godina.
Otac joj je naredio da ćuti.
Nekoliko mjeseci kasnije odselili su se.
„Ali zašto je plaćala moj stan?“
Anina majka otvorila je kutiju.
Unutra su bila Lukina pisma.
Desetine.
Pisao ih je Ani tokom posljednje godine života.
Na dnu se nalazila jedna fotografija.
Luka i Ana sjedili su za stolom u stanu broj 12.
Igrali šah.
Tada sam shvatio.
Dvije šolje.
Šahovska tabla.
Fotografija.
Ana nije sedam godina plaćala prazan stan.
Čuvala je posljednje mjesto na kojem je bila srećna s mojim bratom.
„Zašto baš posljednjih sedam godina?“
Žena mi je pružila još jedno pismo.
Ana se vratila u grad nakon smrti mog oca.
Kada je saznala da sam naslijedio zgradu, unajmila je stan pod svojim prezimenom.
Planirala je da mi kaže istinu.
Ali svaki put kada bi došla, odustala bi.
„Bojala se da ćete je mrziti.“
„Zašto bih?“
Žena je zaplakala.
„Jer postoji još nešto.“
Izvadila je mali diktafon.
Ana je nekoliko sedmica prije smrti snimila poruku.
Pritisnuo sam dugme.
Čuo se njen glas:
„Marko, cijeli život vjeruješ da je Luka te noći otišao ljut na tebe. Nije.“
Zastala je.
„Posljednje što mi je rekao prije nego što je otišao sa pumpe bilo je da se mora vratiti kući.“
Onda sam čuo rečenicu zbog koje nisam mogao govoriti.
„Rekao je: ‘Brat misli da sam ljut. Moram mu reći da nisam.’“
Sjeo sam.
Više od trideset godina pamtio sam našu posljednju svađu.
A Luka je posljednje minute proveo pokušavajući da se vrati.
Ana je na snimku nastavila:
„Nisam ti rekla ranije jer sam mislila da će istina samo otvoriti staru ranu. Kasnije sam shvatila da si upravo zbog neznanja nikada nisi zatvorio.“
Vratio sam se u stan broj 12.
Prvi put sam sjeo za onaj mali sto.
Na šahovskoj tabli figure su bile postavljene usred partije.
Prepoznao sam raspored.
Luka me kao dijete stalno pobjeđivao istim potezom.
Pomjerio sam jednu figuru.
Mat.
Sljedećeg mjeseca Anina majka je došla da plati kiriju.
Nisam uzeo novac.
„Ana je željela da stan ostane isti“, rekla je.
„Neće.“
Pogledala me iznenađeno.
„Prodaćete ga?“
„Ne.“
Danas u njemu živi student koji je odrastao u domu za djecu bez roditeljskog staranja.
Ne plaća kiriju.
Jedino što sam zadržao bili su sto i šah.
Na zidu sam stavio fotografiju Luke i Ane.
A ispod nje nisam napisao ništa o nesreći.
Samo Lukine posljednje riječi:
„Moram se vratiti. Brat misli da sam ljut.“
Trideset godina sam vjerovao da je posljednja stvar između mene i mog brata bila svađa.
Ispostavilo se da je posljednja bila njegova odluka da se vrati i pomiri sa mnom.
Samo nije stigao.