Djevojka je šest mjeseci svakog jutra kupovala dvije karte za voz — iako je uvijek putovala sama
Sara je imala dvadeset sedam godina i svakog radnog dana putovala vozom na posao u susjedni grad.
Na stanicu bi stizala u 6:40.
Prišla bi blagajni i uvijek rekla isto:
„Dvije povratne, molim.“
Blagajnica Marina bi joj pružila dvije karte.
Ali u voz bi Sara uvijek ulazila sama.
U početku Marina nije obraćala pažnju. Mislila je da će joj se druga osoba pridružiti na narednoj stanici.
Međutim, nakon nekoliko sedmica primijetila je da se Sara i navečer vraća sama.
Jednog jutra nije izdržala.
„Mogu li nešto da vas pitam?“
„Naravno.“
„Zašto svaki dan kupujete dvije karte?“
Sara je nakratko zastala.
„Navika.“
Uzela je karte i otišla.
—
Marina je mislila da iza svega vjerovatno nema ništa posebno.
Ali čudna navika se nastavila.
Ponedjeljak.
Utorak.
Srijeda.
Uvijek dvije karte.
Jednu bi Sara pokazala kondukteru.
Drugu bi pažljivo stavila u mali džep torbe.
Nikada je nije bacala.
Jednog jutra na stanici je bila velika gužva.
Sara je zakasnila nekoliko minuta i voz je već trebalo da krene.
„Samo jednu danas?“, pitala je Marina, pokušavajući ubrzati.
„Ne. Dvije.“
„Ali voz kreće.“
„Molim vas, dvije.“
Sara je radije rizikovala da zakasni nego da kupi samo jednu.
Tada je Marina shvatila da to ipak nije obična navika.
—
Prošlo je skoro šest mjeseci.
Jednog kišnog jutra Sara se nije pojavila.
Marina je pogledala na sat.
6:40.
6:45.
Voz je otišao bez nje.
Ni sljedećeg dana nije došla.
Trećeg jutra na blagajni se pojavio stariji čovjek.
„Da li ovdje radi Marina?“
„Ja sam.“
Čovjek je spustio malu kutiju pred nju.
„Sara me zamolila da vam ovo donesem.“
Marina se odmah zabrinula.
„Je li dobro?“
„Jeste. Samo više neće putovati ovom linijom.“
U kutiji je bilo nekoliko desetina neiskorištenih voznih karata.
Sve su bile uredno složene po datumima.
„Ne razumijem.“
Čovjek je izvadio jednu fotografiju.
Na njoj su bile dvije djevojke naslonjene jedna na drugu u vozu.
Jedna je bila Sara.
Drugu Marina nije poznavala.
„To je moja kćerka Maja“, rekao je čovjek.
—
Sara i Maja upoznale su se na fakultetu.
Godinama su bile najbolje prijateljice.
Nakon studija obje su pronašle posao u istom gradu i svakog jutra putovale istim vozom.
Uvijek bi kupovale dvije karte.
Jedna bi stajala u redu, druga uzimala kafu.
Smjenjivale su se.
Planirale su da jednog dana iznajme stan bliže poslu kako više ne bi morale putovati.
Ali prije nego što su to uspjele, Maja se teško razboljela.
Mjesecima nije išla na posao.
Sara ju je posjećivala skoro svakog dana.
Jednog popodneva Maja joj je u šali rekla:
„Ako se vratim na posao, ti kupuješ karte cijeli prvi mjesec.“
Sara se nasmijala.
„Može.“
Maja se nikada nije vratila.
Umrla je nekoliko mjeseci kasnije.
—
Prvog radnog dana nakon sahrane Sara je došla na stanicu.
Stala je pred blagajnu.
Marina ju je pitala:
„Jedna povratna?“
Sara je pokušala izgovoriti „da“.
Nije mogla.
„Dvije.“
Kupila je obje.
Sutradan je uradila isto.
I sljedećeg dana.
„Nije mogla prihvatiti da je odjednom samo jedna“, objasnio je Majin otac.
Marina je pogledala kutiju.
„Zašto je čuvala sve karte?“
„Ni ja nisam znao.“
Čovjek joj je pružio kovertu koju je Sara ostavila.
Unutra je bila kratka poruka:
„Nisam kupovala kartu za Maju. Kupovala sam sebi još jedan dan da se naviknem putovati bez nje.“
Marina je dugo gledala u te riječi.
„A zašto je prestala dolaziti?“
Čovjek se prvi put nasmiješio.
„Zato što je konačno uradila ono što su planirale.“
Sara je pronašla stan u gradu u kojem radi.
Više joj voz nije bio potreban.
—
Nekoliko mjeseci kasnije Marina je na stanici ugledala poznato lice.
Sara.
Ovoga puta nije prišla blagajni.
Došla je samo da nekoga dočeka.
Kada je ugledala Marinu, nasmiješila se.
„Još ste ovdje.“
„A ti više ne kupuješ dvije karte.“
Sara je klimnula.
„Ne.“
„Nedostaje li ti?“
„Svaki dan.“
Marina nije znala šta da kaže.
Sara je nastavila:
„Ali shvatila sam nešto. Ako nastavim živjeti kao da će se Maja sutra vratiti, nikada neću živjeti onako kako smo planirale.“
Tada je voz stigao.
Iz njega je izašao Majin otac.
Sara mu je prišla i zagrlila ga.
Njih dvoje su ostali bliski.
Jednom mjesečno zajedno bi ručali i pričali o Maji.
Ne samo o njenoj bolesti.
Pričali su o glupostima koje je radila, putovanjima, fakultetu i stvarima zbog kojih su se smijali.
—
Godinu dana kasnije Sara je ponovo stajala pred Marininom blagajnom.
„Jedna karta?“, pitala je Marina.
Sara se nasmiješila.
„Dvije.“
Marina ju je iznenađeno pogledala.
„Opet?“
Tada je iza Sare prišao muškarac sa koferom.
„Ovaj put stvarno putujemo dvoje“, rekla je.
Marina joj je pružila karte.
Sara je krenula prema peronu, ali se nakon nekoliko koraka vratila.
Iz novčanika je izvadila jednu staru, izblijedjelu kartu.
Bila je posljednja koju je kupila za Maju.
„Ovu sam jedinu zadržala.“
„Zašto baš nju?“
Sara je pogledala datum.
„Da se sjećam da nastaviti dalje ne znači ostaviti nekoga iza sebe.“
Spremila je kartu u novčanik i otišla prema vozu.
Ovoga puta pored nje zaista nije bilo prazno mjesto.