Godinama nisam mogao podnijeti Zagreb. Danas u taj grad dolazim samo zbog jednog mjesta.
Mrzio sam Zagreb. Zvuči ružno kada to kažem, ali godinama je stvarno bilo tako. Radio sam u Švicarskoj i svaki put kada bih automobilom prolazio kroz Zagreb, gledao sam samo kako da što prije izađem iz gužve i nastavim dalje.
Sve se promijenilo jednog običnog petka.
Prijatelj me nagovorio da ostanem jednu noć kod njega. Izašli smo na piće i tamo sam upoznao Anu. Studirala je u Zagrebu, bila je dvije godine mlađa od mene i toliko pričljiva da sam prve večeri jedva uspio doći do riječi.
Razmijenili smo brojeve.
Mislio sam da će ostati na tome.
Već sljedećeg jutra stigla mi je njena poruka:
„Jesi li pobjegao iz Zagreba?“
Odgovorio sam:
„Jesam. I ne vraćam se skoro.“
Napisala je samo:
„Vidjećemo.“
Tri sedmice kasnije ponovo sam bio tamo.
Zbog nje.
Veza na daljinu nije bila jednostavna. Ja sam radio u Švicarskoj, ona je studirala. Ipak, gotovo svakog mjeseca uzimao sam nekoliko slobodnih dana i vozio satima samo da provedemo vikend zajedno.
Grad koji sam nekada izbjegavao postao mi je omiljeno mjesto.
Nakon nešto više od godinu dana veze primijetio sam da se Ana promijenila. Sve češće se žalila na bolove u stomaku. Govorila je da je od stresa, ispita i neredovne ishrane.
Jednog jutra nazvala me.
Čim sam čuo njen glas, znao sam da nešto nije u redu.
„Moram ti nešto reći.“
Nalazi su pokazali rak želuca.
Imao sam osjećaj da je neko zaustavio vrijeme.
Sjeo sam u automobil istog dana i krenuo prema Zagrebu.
Kada sam stigao, očekivao sam da ću je pronaći slomljenu.
Dočekala me nasmijana.
„Nemoj me tako gledati“, rekla je. „Nisam još umrla.“
Tada sam prvi put zaplakao pred njom.
Počelo je liječenje.
Svaki slobodan dan provodio sam u Zagrebu. Nekada bismo šetali, nekada samo sjedili u njenoj sobi i gledali glupe emisije. Kada nije mogla ustati iz kreveta, ležao bih pored nje i pričao joj šta ćemo raditi kada ozdravi.
Planirali smo putovanja.
More.
Stan.
Psa.
Čak smo birali imena za djecu.
Jednog dana mi je rekla:
„Obećaj mi nešto.“
„Šta god.“
„Nemoj da ti život stane ako meni bude gore.“
Naljutio sam se.
„Ne govori gluposti.“
„Samo obećaj.“
Nisam mogao.
Nekoliko mjeseci kasnije stanje joj se pogoršalo.
Posljednji put kada sam krenuo iz Švicarske prema Zagrebu, njena majka me nazvala dok sam bio na pola puta.
„Požuri.“
Vozio sam koliko sam mogao.
Kada sam ušao u bolničku sobu, Ana je spavala.
Sjeo sam pored nje i uhvatio je za ruku.
Poslije nekoliko minuta otvorila je oči.
„Opet si došao u grad koji mrziš“, jedva je rekla.
Nasmijao sam se kroz suze.
„Više ga ne mrzim.“
„Zašto?“
„Zbog tebe.“
Samo se nasmiješila.
To je bio naš posljednji pravi razgovor.
Ana je preminula dva dana kasnije.
Imao sam 29 godina i bio potpuno izgubljen.
Mjesecima nisam mogao doći u Zagreb. Nisam mogao ni proći autoputem pored grada, a da mi se ne stegne grlo.
Prošle su skoro dvije godine.
Jednog dana njena majka me nazvala.
Rekla je da je pronašla nešto među Aninim stvarima i da vjeruje da pripada meni.
Prvi put nakon njene smrti otišao sam do njihovog stana.
Njena soba gotovo da se nije promijenila.
Majka mi je pružila malu kutiju.
Unutra su bile fotografije, računi iz restorana, ulaznice za kino i sitnice koje sam mislio da smo odavno bacili.
Na dnu je bila koverta.
Na njoj je mojim imenom pisalo:
„Otvori kada ponovo dođeš u Zagreb.“
Ruke su mi se tresle dok sam otvarao.
Unutra je bilo pismo.
Ana ga je napisala nekoliko sedmica prije smrti.
Na kraju je stajalo:
„Znam da ćeš neko vrijeme mrziti ovaj grad još više nego prije mene. Ali nemoj. Ovdje sam bila najsretnija jer si stalno dolazio zbog mene. Jednog dana dođi ponovo, popij kafu na našem mjestu i nemoj biti tužan. Ako se nasmiješ makar jednom, znaću da si dobro.“
Ispod toga je nacrtala malu mapu do klupe na kojoj smo se prvi put poljubili.
Otišao sam tamo istog dana.
Sjeo sam.
Prvi put poslije dvije godine uspio sam se nasmijati dok sam mislio na nju.
Od tada, kad god dođem na Balkan, svratim u Zagreb.
Ne idem u centar.
Ne obilazim grad.
Kupim dvije kafe, odem do naše klupe i jednu ostavim pored sebe.
Ljudi vjerovatno misle da sam lud.
Ali grad koji sam nekada mrzio danas čuva najljepši dio mog života.