Godinama sam radila u istoj prodavnici namještaja. Posao nije bio nešto posebno, ali plata je bila redovna, kolege dobre i nikada nisam razmišljala da odem.
Prije otprilike šest mjeseci dobili smo novog direktora. Bio je mlađi od prethodnog, možda četrdesetak godina, uvijek sređen i prilično strog. Od prvog dana je najavio promjene: novi raspored, drugačije smjene, kontrolu prodaje i bonuse za najbolje radnike.
Većina kolega ga nije podnosila.
Meni, iskreno, nije smetao.
Sve dok jednog ponedjeljka nije došao do mene i rekao:
„Možeš li poslije smjene ostati deset minuta? Moramo razgovarati.“
Cijeli dan sam razmišljala šta sam pogriješila.
Kada je posljednji kupac izašao, otišla sam u njegovu kancelariju. Direktor je zatvorio vrata i pokazao mi da sjednem.
„Vjerovatno će ti ovo zvučati čudno“, rekao je, „ali treba mi tvoja pomoć.“
Na sto je spustio nekoliko računa.
Objasnio mi je da već mjesecima nedostaje roba iz magacina. Nisu to bile sitnice. Nestajali su skupi aparati, stolice, čak i televizori koje smo prodavali uz određene garniture.
Neko od zaposlenih je, prema njegovim riječima, krao.
„Zašto to govorite meni?“ pitala sam.
Rekao je da sam jedna od rijetkih osoba kojima vjeruje.
Nisam znala treba li da budem polaskana ili zabrinuta.
Zatim me zamolio samo za jedno: ako primijetim nešto neobično, da mu javim. Nisam trebala nikoga pratiti niti optuživati.
Pristala sam.
Naredne dvije sedmice nije se dogodilo ništa.
Onda sam jedne večeri završavala drugu smjenu sa kolegicom Sanjom. Poznajemo se skoro devet godina. Bila mi je mnogo više od kolegice. Dolazila je kod mene na rođendane, znala moju djecu, čak smo nekoliko puta zajedno išle na more.
Oko devet je rekla da ide kući.
Ja sam ostala još petnaestak minuta da završim kasu.
Kada sam krenula prema svom automobilu, primijetila sam svjetlo iza magacina.
Pomislila sam da je neko zaboravio ugasiti.
Prišla sam i vidjela kombi.
Pored njega je stajala Sanja.
Nije otišla kući.
Razgovarala je sa nekim muškarcem, a vrata magacina bila su otvorena.
Vidjela sam kako zajedno unose dvije velike kutije u kombi.
Nisam mogla vjerovati.
Izvadila sam telefon, ali nisam fotografisala. Nisam željela odmah zaključiti da krade. Možda je postojalo neko objašnjenje.
Sutradan sam je pitala zašto se vratila nakon smjene.
Pogledala me pravo u oči.
„Nisam se vraćala. Otišla sam odmah kući.“
Tada sam znala da nešto nije u redu.
Ipak, nisam rekla direktoru.
Nisam mogla.
To je bila Sanja.
Tri dana kasnije direktor je sazvao sastanak i rekao da je nestao televizor vrijedan skoro dvije hiljade maraka.
Sanja je stajala pored mene potpuno mirna.
Nakon sastanka povukla me u toalet.
„Znam da si me vidjela“, rekla je.
Zaledila sam se.
Rekla mi je da ništa nije onako kako izgleda i zamolila me da joj dam dva dana prije nego što bilo kome kažem.
„Ako poslije toga misliš da sam lopov, sama ću otići direktoru.“
Pristala sam.
Sljedeće večeri poslala mi je adresu i rekla da dođem sama.
Bila je to stara kuća na kraju grada.
Sanja me čekala ispred.
Ušla sam za njom i ugledala nekoliko komada namještaja iz naše prodavnice.
„Znala sam“, rekla sam. „Krala si.“
„Nisam.“
Iz druge sobe izašao je muškarac kojeg sam vidjela kod kombija.
Bio je naš bivši magacioner koji je prije nekoliko mjeseci dobio otkaz.
Sanja mi je tada pokazala fasciklu punu računa.
Objasnila je da roba nije nestajala posljednjih šest mjeseci.
Nestajala je godinama.
Neko je u računovodstvu pravio lažne otpise oštećene robe, a potpuno ispravni proizvodi su zatim prodavani privatno.
Sanja i bivši magacioner pokušavali su prikupiti dokaze.
„Zašto jednostavno niste otišli u policiju?“ pitala sam.
Pogledala me i rekla:
„Zato što još nismo znali ko sve učestvuje.“
Onda je iz fascikle izvadila nekoliko papira.
Na svakom je bio isti potpis kojim je odobren otpis robe.
Potpis našeg novog direktora.
Nisam razumjela.
Čovjek je u firmi bio tek šest mjeseci.
„Ovi papiri su stari skoro četiri godine“, rekla sam.
Sanja je klimnula glavom.
„Upravo tako.“
Pokazala mi je njegovo puno ime na dokumentima.
Tada smo otkrile da je prije dolaska kod nas nekoliko godina radio za firmu koja je bila naš dobavljač.
Iste noći odnijele smo kopije dokumentacije policiji.
Narednog jutra došla sam na posao ponašajući se kao da se ništa nije dogodilo.
Oko deset sati direktor me pozvao u kancelariju.
Čim sam ušla, zaključao je vrata.
Na stolu je stajala fotografija.
Bila sam ja ispred one stare kuće.
„Rekao sam ti da mi javiš ako primijetiš nešto neobično“, kazao je.
Nisam odgovorila.
Onda je gurnuo fotografiju prema meni.
„A ti si sinoć uradila nešto veoma neobično.“
U tom trenutku neko je snažno pokucao na vrata kancelarije.
Direktor je problijedio.
Kada ih je otvorio, ispred su stajala dvojica policajaca.
Tek kasnije sam saznala cijelu istinu.
Direktor me nikada nije izabrao zato što mi je vjerovao.
Znao je da sam bliska sa Sanjom i želio je da je upravo ja posmatram i nesvjesno mu kažem koliko ona zna.
Sanja je od početka bila osoba koje se zapravo plašio.