Kad sam došao po sina poslije treninga, trener mi je rekao: „Vaš sin već mjesec dana ne dolazi ovdje“
Fudbal je Luki bio sve.
Imao je petnaest godina i trenirao je skoro šest godina. Tri puta sedmično izlazio bi iz kuće s rancem i kopačkama, a vraćao se oko devet naveče.
Nikada nisam imao razlog da provjeravam gdje je.
Sve do jednog utorka.
Bio sam ranije gotov s poslom i odlučio da ga iznenadim.
Kupio sam mu omiljenu pizzu i otišao do stadiona desetak minuta prije završetka treninga.
Na terenu je bilo dvadesetak dječaka.
Luke nije bilo.
Prišao sam treneru.
„Je li Luka već otišao?“
Čovjek me zbunjeno pogledao.
„Koji Luka?“
Pomislio sam da se šali.
„Luka Petrović.“
Izraz lica mu se promijenio.
„Gospodine Petroviću… Luka već mjesec dana ne trenira.“
Osjetio sam kako mi se stomak steže.
„Kako ne trenira? Svaki utorak, četvrtak i subotu dolazi ovdje.“
Trener je odmahnuo glavom.
„Nije došao od prošlog mjeseca.“
„Zašto me niko nije nazvao?“
„Rekao je da ste vi odlučili da napravi pauzu zbog škole.“
Nikada to nisam rekao.
Nazvao sam Luku.
Nije se javio.
Ponovo.
Ništa.
Supruga Jelena bila je jednako zbunjena.
„Jutros je ponio opremu.“
Sjeli smo u automobil i počeli obilaziti mjesta na kojima se družio s prijateljima.
Park.
Tržni centar.
Igralište.
Nigdje ga nije bilo.
U 21:07 Luka je ušao u kuću.
Na ramenu fudbalski ranac.
Kada nas je oboje vidio u dnevnoj sobi, odmah je znao.
„Gdje si bio?“, pitao sam.
„Na treningu.“
„Pazi šta ćeš sljedeće reći.“
Spustio je ranac.
„Tata…“
„Bio sam večeras na stadionu.“
Luka je problijedio.
„Mjesec dana nas lažeš. Gdje ideš?“
Nije htio odgovoriti.
Uzeo sam mu telefon.
„Sutra ideš pravo iz škole kući.“
„Ne mogu.“
„Možeš.“
„Ne mogu!“
Prvi put je povisio glas na mene.
„Zašto?“
Oči su mu se napunile suzama.
„Zato što me neko čeka.“
Pomislio sam na djevojku.
Ili na neko društvo u koje se uvalio.
„Ko?“
„Neću ti reći.“
Te noći skoro niko nije spavao.
Sljedećeg dana otišao sam po njega u školu.
Nije izašao na glavni ulaz.
Nazvao sam ga.
Telefon isključen.
Nakon desetak minuta ugledao sam ga kako izlazi kroz bočnu kapiju.
Krenuo sam za njim.
Nije otišao prema stadionu.
Ušao je u autobus.
Pratio sam ga automobilom.
Izašao je šest stanica kasnije u dijelu grada u kojem gotovo nikada nismo bili.
Ušao je u jednu staru zgradu.
Sačekao sam nekoliko minuta, a zatim krenuo za njim.
Na drugom spratu vrata jednog stana bila su odškrinuta.
Čuo sam Lukin glas.
„Danas radimo matematiku.“
A onda dječiji glas:
„Ali obećao si prvo penal.“
Pokucao sam.
Luka je otvorio.
Nikada neću zaboraviti njegov izraz lica.
Iza njega je u invalidskim kolicima sjedio dječak od možda deset godina.
Na podu je bila mala plastična lopta.
„Ko je ovo?“, pitao sam.
Luka je spustio pogled.
Dječak je odgovorio umjesto njega.
„Ja sam Andrej.“
Tada je iz kuhinje izašla žena u radnoj uniformi.
Čim me je vidjela, počela je da se izvinjava.
„Vi ste Lukin otac? Mislila sam da znate.“
Nisam znao ništa.
Andrej je bio njen sin.
Prije nekoliko mjeseci doživio je saobraćajnu nesreću.
Nakon dugog boravka u bolnici vratio se kući, ali još nije mogao hodati.
Njegova majka radila je popodnevne smjene u obližnjem marketu.
Luka je Andreja upoznao slučajno.
Jednog dana, vraćajući se iz škole, vidio je kako mu je ispala lopta iz krila dok je čekao majku ispred zgrade.
Počeli su pričati o fudbalu.
Andrej je znao sve igrače Lukinog kluba.
Nekada je i sam trenirao.
Sljedeće sedmice Luka je ponovo svratio.
Onda opet.
Počeo mu je donositi školske zadatke, igrati s njim fudbal koliko su mogli i pokazivati mu vježbe koje je učio na treningu.
„Zašto si onda prestao trenirati?“, pitao sam.
Luka je ćutao.
Andrejova majka objasnila je.
Njena smjena promijenjena je prije mjesec dana.
Nije imala kome ostaviti Andreja nekoliko sati poslije škole.
Luka je počeo dolaziti tri puta sedmično.
Baš u vrijeme svojih treninga.
„Mi smo mu nudili novac“, rekla je. „Nikada nije uzeo.“
Bio sam ponosan.
Ali i ljut.
„Zašto nam nisi rekao?“
Luka je pogledao mene.
„Zato što bi rekao da fudbal ne smijem ostaviti.“
Bio je u pravu.
Vjerovatno bih upravo to rekao.
„I mislio si da je bolje da nas lažeš?“
„Nisam znao šta drugo.“
Tada se Andrej umiješao.
„Nemojte se ljutiti na njega. Ja sam kriv.“
Desetogodišnje dijete pokušavalo je zaštititi mog sina od mene.
Sjeo sam.
„Nisi ti kriv ni za šta.“
Sljedećeg jutra nazvao sam trenera.
Objasnio sam sve.
Očekivao sam da će reći da se Luka više ne može vratiti u ekipu.
Umjesto toga pitao je:
„Na kojoj adresi živi taj dječak?“
Nisam razumio zašto.
U subotu je pred Andrejevu zgradu stigao kombi.
Iz njega su izašli Lukin trener i skoro cijela ekipa.
Donijeli su dres sa Andrejevim imenom.
Loptu sa potpisima svih igrača.
I još nešto.
Trener je razgovarao sa upravom kluba.
Dogovorili su da klub dva puta sedmično organizuje prevoz za Andreja do njihove male rehabilitacione sale, gdje je mogao raditi vježbe koje mu je preporučio fizioterapeut.
Luka se vratio treninzima.
Mi smo se s Andrejevom majkom dogovorili da joj pomognemo dok ne pronađe trajnije rješenje.
Nekoliko mjeseci kasnije gledao sam utakmicu s tribina.
Luka je postigao gol.
Nije potrčao prema nama.
Otrčao je prema uglu terena.
Tamo je, odmah uz ogradu, sjedio Andrej.
Podigao je obje ruke i vikao glasnije od svih.
A onda sam shvatio nešto što mi se nije naročito svidjelo, ali je bilo istinito.
Mjesec dana mislio sam da je moj sin lagao zato što radi nešto loše.
Lagao je.
I zbog toga smo ozbiljno razgovarali.
Ali razlog zbog kojeg je lagao natjerao me da se zapitam jesam li mu ranije dovoljno pokazao da mi može reći istinu čak i kada zna da se s njegovom odlukom možda neću složiti.