„KAD SAM OTIŠLA DA ODJAVIM FIKSNI TELEFON IZ STANA POKOJNE BAKE, SLUŽBENIK JE REKAO: ‘NE MOŽEMO. SA OVOG BROJA SE I DALJE POZIVA SVAKOG ČETVRTKA U 21:15.’ POGLEDAla SAM GA I REKLA: ‘STAN JE PRAZAN VEĆ DVIJE GODINE.’“
Lana je bila sigurna da je riječ o grešci.
Bakin stan nije otvorila mjesecima. Nakon njene smrti porodica ga nije željela odmah prodati, pa su isključili gotovo sve — struju, internet i grijanje.
Fiksni telefon su jednostavno zaboravili.
„Ko bi zvao iz praznog stana?“
Službenik je okrenuo monitor prema sebi.
„Ne znam, ali pozivi postoje.“
Svaki četvrtak.
Uvijek u 21:15.
Uvijek isti broj.
Razgovori su trajali između četiri i šest minuta.
„Možete li mi dati broj?“
Službenik ga je zapisao.
Lana ga nije prepoznala.
Nazvala je.
Javila se starija žena.
„Halo?“
„Dobar dan. Zovem zbog broja moje bake, Danice.“
Sa druge strane nastala je tišina.
„Vi ste Lanica?“
Lana se ukočila.
Samo ju je baka zvala Lanica.
„Ko ste vi?“
Žena je prekinula vezu.
Te večeri Lana je otišla u bakin stan.
Telefon je stajao na istom mjestu u hodniku.
Podigla je slušalicu.
Linija je radila.
Pregledala je stan.
Nije bilo tragova da je iko ulazio.
Provjerila je bravu, prozore i balkon.
Sve je bilo zatvoreno.
Bio je četvrtak.
Lana je odlučila ostati.
U 21:14 sjedila je pored telefona.
Čekala je da vidi hoće li se nešto dogoditi.
21:15.
Ništa.
21:16.
Telefon je i dalje bio nijem.
A onda je začula zvuk iz bakine spavaće sobe.
Klik.
Pa nečiji glas.
Lana je utrčala unutra.
Na noćnom ormariću nalazio se drugi telefon.
Mali bežični aparat za koji nije ni znala da postoji.
Na ekranu je pisalo:
POZIV U TOKU — 00:23.
Lana ga je podigla.
„Halo?!“
Sa druge strane začuo se isti glas žene koju je ranije zvala.
„Danice?“
„Nije Danica.“
Tišina.
„Ja sam Lana.“
Žena je počela plakati.
„Onda je konačno gotovo.“
„Šta je gotovo?“
Žena se zvala Olga.
Ona i baka upoznale su se prije skoro četrdeset godina dok su radile u istoj bolnici.
Bile su najbolje prijateljice.
Ali prije petnaest godina posvađale su se zbog nečega što Lana nije mogla ni zamisliti.
Olgin sin Marko trebalo je da se oženi.
Nekoliko dana prije vjenčanja Danica je slučajno saznala da njegova buduća supruga već ima drugog muškarca.
Rekla je Olgi.
Olga joj nije vjerovala.
Optužila ju je da pokušava uništiti brak njenog sina.
Vjenčanje se ipak dogodilo.
Brak je trajao samo osam mjeseci.
Danica je bila u pravu.
Ali Olga je bila previše ponosna da joj se izvini.
Godine su prolazile.
Sve dok jednog četvrtka nije skupila hrabrost i nazvala.
Danica se javila.
Razgovarale su pet minuta.
Sljedećeg četvrtka ponovo.
Tako je nastala njihova mala navika.
Svaki četvrtak u 21:15.
„Ali baka je umrla prije dvije godine.“
„Znam.“
„S kim onda razgovarate?“
Olga je zaćutala.
„Ni sa kim.“
Lana nije razumjela.
Olga je objasnila da je nakon Danicine smrti nastavila zvati broj.
Jednom sedmično.
Telefon bi zvonio dok se automatski ne uključila sekretarica.
Danica je godinama ranije snimila poruku:
„Nisam trenutno kod kuće. Ostavi poruku, čuću je kad se vratim.“
Olga bi zatim pričala nekoliko minuta.
O sedmici.
O djeci.
O vremenu.
O svemu što bi nekada rekla Danici.
„Ali evidencija pokazuje pozive IZ bakinog stana.“
„To ne znam.“
Lana je spustila telefon i pregledala uređaj.
Našla je funkciju automatskog povratnog poziva.
Baka ju je podesila prije smrti.
Svakog četvrtka u 21:15 telefon bi automatski pozvao Olgin broj.
Nakon njene smrti sistem je nastavio raditi.
Olga se javljala.
S druge strane nije bilo nikoga.
„Zašto ste ostajali na vezi?“
„Jer sam znala da je to ona podesila.“
Lana je pogledala listu poziva.
Posljednji razgovor trajao je pet minuta i dvanaest sekundi.
„Zašto mi baka nikada nije pričala o vama?“
Olga se nasmijala kroz suze.
„Vjerovatno iz istog razloga iz kojeg ja nisam pričala o njoj. Starost ne znači da čovjek prestane biti tvrdoglav.“
Lana je ipak odlučila ugasiti liniju.
Prije toga otišla je kod Olge.
Ponijela je malu kutiju koju je pronašla u bakinoj spavaćoj sobi.
Unutra su bile fotografije dvije mlade medicinske sestre.
Na svakoj — Danica i Olga.
Na dnu je pronašla kovertu.
Pisalo je:
„ZA OLGU, KAD SE JEDNOM SJETIM DA JOJ OVO DAM.“
Olga je otvorila pismo.
Danica je napisala samo nekoliko rečenica.
Posljednja je glasila:
„Ako se jednog četvrtka ne javim, nemoj misliti da sam još ljuta. Samo sam vjerovatno otišla prije nego što smo završile razgovor.“
Olga je dugo držala pismo.
Sljedećeg četvrtka u 21:15 telefon više nije zazvonio.
Lana je već odjavila liniju.
Ali je njen mobilni zazvonio.
Bila je Olga.
„Izvini“, rekla je. „Navika.“
Lana se nasmijala.
„Nema veze.“
„Imaš vremena pet minuta?“
Lana je pogledala sat.
21:15.
„Imam.“
I tako poziv koji je trajao skoro petnaest godina nije prestao.
Samo se broj promijenio.