„KAD SAM OTIŠLA DA PREUZMEM AUTO KOJI JE POLICIJA PRONAŠLA NAKON KRAĐE, POLICAJAC MI JE REKAO: ‘PRIJE NEGO ŠTO VAM DAM KLJUČEVE, MORATE VIDJETI ŠTA SMO PRONAŠLI U GEPEKU.’ OTVORIO GA JE, A UNUTRA JE BIO DJEČIJI RANAC SA MOJIM IMENOM — IZ VREMENA KADA SAM IMALA SEDAM GODINA.“
Andrea je nekoliko sekundi samo gledala u izblijedjeli crveni ranac.
Na njemu je crnim markerom pisalo:
ANDREA RADIĆ — II-2.
„Odakle vam ovo?“
„Bio je ispod rezervnog točka“, rekao je policajac.
Andrea je odmah prepoznala ranac.
Nosila ga je u drugom razredu osnovne škole.
Nestao je prije dvadeset šest godina.
„Ovaj ranac nije bio u automobilu kada su ga ukrali.“
„Sigurni ste?“
„Potpuno.“
Auto joj je ukraden prije samo četiri dana.
Policija ga je pronašla napuštenog na parkingu udaljenom gotovo sto kilometara.
Nije bilo većih oštećenja.
Nije nedostajalo čak ni gorivo.
Jedino što se pojavilo bio je ranac.
Andrea ga je otvorila.
Unutra su bile dvije stare sveske, pernica i fotografija.
Na fotografiji je bila ona kao djevojčica.
Pored nje je stajao dječak približno istih godina.
Andrea ga nije prepoznala.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„ANDREA I NENAD — 1999.“
Odmah je nazvala majku.
„Mama, ko je Nenad?“
Tišina.
„Odakle ti to ime?“
Andrea je već znala da odgovor neće biti jednostavan.
Otišla je kod roditelja i stavila fotografiju na sto.
Otac je problijedio.
Majka je sjela.
„Mislila sam da je ta fotografija nestala.“
„Ko je dječak?“
Otac je prvi progovorio.
„Živio je kod nas.“
Andrea se nasmijala.
„Ja bih se valjda sjećala da je neki dječak živio s nama.“
Ali nije se sjećala.
Kada je imala šest godina, njeni roditelji privremeno su primili Nenada, sina očevog rođaka.
Njegova majka umrla je, a otac je imao ozbiljne probleme i nekoliko mjeseci nije mogao brinuti o njemu.
Nenad je ostao kod njih skoro godinu dana.
Andrea i on bili su nerazdvojni.
„Zašto ga se onda uopšte ne sjećam?“
Majka joj je objasnila da je Andrea ubrzo nakon njegovog odlaska doživjela tešku saobraćajnu nesreću.
Oporavila se, ali joj je dio sjećanja na taj period ostao potpuno maglovit.
Porodica joj kasnije nije pričala o Nenadu jer je njegov otac prekinuo kontakt sa svima i odveo ga u inostranstvo.
„A moj ranac?“
Tu roditelji nisu imali odgovor.
Ranac je nestao otprilike u isto vrijeme kada je Nenad otišao.
Andrea je ponovo pregledala sadržaj.
U jednoj svesci pronašla je dječiji crtež.
Dvoje djece držalo se za ruke ispred plave kuće.
Ispod je nespretno napisano:
„KAD PORASTEMO, NAĆI ĆEMO SE OPET.“
Policija je u međuvremenu pronašla čovjeka koji je ukrao automobil.
Zvao se Nenad Radić.
Andrea je zurila u ime na policijskom zapisniku.
„Je li to isti čovjek?“
Otac je pogledao godinu rođenja.
Bio je.
Andrea nije znala da li da bude bijesna ili zbunjena.
Nenad nije ukrao automobil da bi ga prodao.
Kada ga je policija pronašla, priznao je da je nekoliko mjeseci ranije pronašao Andreinu porodicu.
Vratio se u zemlju poslije više od dvadeset godina.
Nije znao kako da joj priđe.
Ranac je čuvao sve vrijeme.
„Čekajte“, rekla je Andrea policajcu. „Hoćete reći da mi je ukrao auto samo da bi mi vratio ranac?“
„Tako tvrdi.“
„Mogao je pozvoniti.“
„I mi smo mu to rekli.“
Istina je bila još neobičnija.
Nenad je nekoliko puta pokušao stupiti u kontakt s njom preko društvenih mreža, ali poruke su završavale među zahtjevima koje Andrea nikada nije vidjela.
Jednog dana slučajno ju je ugledao na parkingu.
Prepoznao ju je.
Vidio je gdje ostavlja automobil.
I donio potpuno idiotsku odluku.
Htio je ostaviti ranac u automobilu i otići.
Ali dok ga je stavljao unutra, alarm se aktivirao.
Uspaničio se.
Pošto je ključ ostao u vozilu, odvezao je auto.
„To je najgluplje objašnjenje krađe koje sam ikada čula.“
Policajac se nasmijao.
„Niste jedini koji tako misli.“
Nenad je morao odgovarati za ono što je uradio.
Ali Andrea je pristala razgovarati s njim.
Sastali su se nekoliko sedmica kasnije.
Kada ga je ugledala, nije ga prepoznala.
Onda se nasmijao.
Nešto u tom osmijehu djelovalo joj je čudno poznato.
Nenad je iz džepa izvadio malu plastičnu figuricu dinosaurusa.
„Ovo si mi dala kada sam odlazio.“
Andrea ju je uzela.
Odjednom joj se vratila kratka slika.
Dvoje djece sjedi ispod kuhinjskog stola.
Dječak drži dinosaurusa.
Ona plače.
Sjećanje je trajalo možda dvije sekunde.
Ali bilo je stvarno.
„Sjećam se ovoga.“
Nenad je spustio pogled.
„Ja se sjećam svega.“
Razgovarali su gotovo četiri sata.
Nije se vratilo čitavo izgubljeno djetinjstvo.
Nije ni moralo.
Dovoljno je bilo da Andrea konačno zna ko je dječak sa fotografije.
Na kraju ga je pitala:
„Zašto si stvarno čuvao moj ranac dvadeset šest godina?“
Nenad se nasmijao.
„Jer sam kao klinac obećao da ću ti ga vratiti.“
Andrea je pogledala prema svom automobilu.
„Sljedeći put kad mi nešto budeš vraćao, molim te vrati samo stvar. Ne moraš uz nju ukrasti i auto.“