Konobar je svake večeri sklanjao posljednji komad torte i govorio da je rezervisan — vlasnica restorana je jednog dana odlučila saznati za koga
Marina je mali porodični restoran vodila gotovo deset godina.
Znala je koliko se hrane naručuje, koliko se proda i koliko ostane.
Zato joj je bilo čudno kada je primijetila da njen konobar Luka gotovo svake večeri, pred zatvaranje, odvaja jedan desert.
Najčešće komad čokoladne torte.
Ponekad baklavu.
Ponekad kolač sa višnjama.
Stavio bi ga u kutiju i odnio u prostoriju za zaposlene.
„Za koga je to?“, pitala ga je jednom.
„Rezervisano.“
„Ko rezerviše jedan komad torte u deset naveče?“
Luka se nasmijao.
„Stalna mušterija.“
Marina nije dalje pitala.
Sve dok jedne večeri nije primijetila nešto još čudnije.
Luka je tortu platio iz svog džepa.
—
Narednih dana obratila je pažnju.
Isto se ponavljalo.
Pred zatvaranje bi pogledao šta je ostalo od deserta, izabrao jedan komad i platio ga.
Ali nikakva mušterija nije dolazila po njega.
Jednog petka Marina je odlučila ostati duže.
Kada je restoran zatvoren, Luka je uzeo kutiju i krenuo pješice.
Marina je izašla nekoliko minuta kasnije.
Nije bila ponosna što ga prati, ali radoznalost je pobijedila.
Luka nije otišao kući.
Nije otišao ni do drugog restorana.
Zaustavio se kod autobuske stanice nekoliko ulica dalje.
Tamo je na klupi sjedio čovjek u fluorescentnom radnom prsluku.
Luka mu je pružio kutiju.
Čovjek se nasmijao.
Razgovarali su nekoliko minuta.
Onda je Luka otišao.
—
Sljedećeg dana Marina ga je pozvala u kancelariju.
„Ko je čovjek na stanici?“
Luka se zbunio.
„Koji čovjek?“
„Onaj kojem nosiš tortu.“
Shvatio je da ga je vidjela.
„Zove se Dragan.“
„Prijatelj?“
„Ne baš.“
„Rođak?“
„Ne.“
„Pa zašto mu svako veče kupuješ desert?“
Luka je ćutao.
Onda je rekao:
„Zato što je prije nekoliko godina uradio nešto za mene.“
—
Kada je Luka imao devetnaest godina, život mu nije izgledao ovako.
Napustio je školu.
Posvađao se sa roditeljima.
Nekoliko mjeseci spavao je kod prijatelja i radio povremene poslove.
Jedne zime ostao je bez svega.
Jedne noći sjedio je upravo na toj autobuskoj stanici.
Nije imao novca za autobus.
Nije imao gdje otići.
Dragan je tada radio kao vozač gradskog autobusa.
Bio je posljednji polazak.
„Gdje ideš?“, pitao ga je.
Luka je rekao ime posljednje stanice.
„Karta?“
Luka je priznao da nema novca.
Dragan ga je pustio unutra.
Na posljednjoj stanici Luka nije izašao.
„Zašto ne ideš?“
Tada mu je priznao da zapravo nema gdje.
—
Dragan je završio smjenu i odveo ga u pekaru koja je radila cijelu noć.
Kupio mu je nešto da jede.
Zatim je nazvao poznanika koji je držao mali restoran.
„Treba ti radnik?“
Čovjeku je trebao perač suđa.
Luka je već sljedećeg jutra počeo raditi.
Nije dugo ostao u tom restoranu, ali je tu prvi put naučio posao.
Kasnije je postao konobar.
Godinama poslije zaposlio se kod Marine.
„A Dragan?“
„Nisam ga vidio skoro sedam godina.“
Slučajno ga je ponovo sreo nekoliko mjeseci ranije.
—
Dragan više nije vozio autobus.
Nakon problema sa vidom morao je promijeniti posao.
Sada je noću čistio autobuske stanice i okolne ulice.
Kada su se sreli, Luka ga je odmah prepoznao.
Dragan njega nije.
„Rekao sam mu ko sam.“
„Sjetio se?“
„Jedva.“
Za Dragana je to bila samo jedna noć i jedan izgubljeni klinac.
Za Luku nije.
Pozvao ga je u restoran na večeru.
Dragan je odbio.
„Ne treba mi ništa.“
Luka je znao da nema smisla insistirati.
Ali tokom razgovora Dragan je spomenuo da obožava čokoladnu tortu.
Sljedeće večeri Luka mu je odnio komad.
I tako je počelo.
—
„Zašto si mi govorio da je rezervisana?“, pitala je Marina.
„Jer nisam htio da ispadne da kradem hranu.“
„Ali plaćao si je.“
„Zato nisam krao.“
Marina se nasmijala.
Od sljedeće večeri uvela je novo pravilo.
Posljednji komad deserta više Luka nije morao plaćati.
„Ne.“
„Šta ne?“
„Ja ću ga platiti.“
„Zašto?“
„Zato što je moj restoran.“
Luka je odmahnuo glavom.
„To nema veze s vama.“
Marina je odgovorila:
„Isto kao što tebe prije sedam godina nije imao veze sa Draganom.“
Luka više nije imao argument.
—
Nekoliko mjeseci kasnije Dragan je prvi put ušao u restoran.
Marina ga je prepoznala po prsluku.
„Vi ste Dragan?“
„Jesam.“
„Imate rezervaciju.“
Čovjek se zbunio.
Za stolom ga je čekao Luka.
Tog dana Dragan je odlazio u penziju.
Na stolu nije bio jedan komad torte.
Bila je cijela.
Dragan se nasmijao.
„Šta ću ja sa ovolikom tortom?“
Luka je slegnuo ramenima.
„Sedam godina kasnim.“
—
Kada je restoran zatvoren, sjedili su skoro dva sata.
Dragan se još uvijek nije sjećao svih detalja one noći.
Luka jeste.
Sjećao se čak i sendviča koji mu je kupio.
„Stvarno ne znam zašto ti je to toliko ostalo u glavi“, rekao je Dragan.
Luka ga je pogledao.
„Zato što ste vi sutradan nastavili svoj život. Ja sam tada počeo svoj ponovo.“
Dragan više ništa nije rekao.
—
Godinama kasnije Marina je u restoranu još uvijek imala nepisano pravilo.
Ako bi pred zatvaranje ostao samo jedan komad torte, zaposleni bi se našalili:
„Je li rezervisan?“
Marina bi odgovorila:
„Možda.“
Jer ponekad čovjek učini nešto dobro i zaboravi to već sljedećeg jutra.
Ali osoba kojoj je pomogao može taj isti trenutak pamtiti cijeli život.