Konobarica je 7 godina svakog 12. oktobra postavljala sto za četvoro, iako su dolazile samo tri osobe — osme godine na praznoj stolici zatekla je torbu
Milica je radila u malom restoranu uz rijeku.
Imala je jednu stalnu grupu gostiju koju nikada nije mogla zaboraviti.
Tri starija muškarca.
Vlado, Željko i Mirko.
Dolazili su samo jednom godišnje.
Uvijek 12. oktobra.
Uvijek u 18 sati.
I uvijek su tražili isti sto.
Broj devet.
Prve godine Milica ih je pitala:
„Za troje?“
Vlado je odgovorio:
„Za četvoro.“
Postavila je četiri tanjira.
Četiri čaše.
Četiri stolice.
Ali četvrta osoba nikada nije došla.
Sljedeće godine dogodilo se isto.
Treće također.
Nakon nekoliko godina Milica više nije pitala.
Svaki 12. oktobar unaprijed bi rezervisala sto broj devet.
Za četvoro.
Muškarci bi došli.
Naručili večeru.
Razgovarali.
Ponekad se smijali.
Ponekad dugo ćutali.
Ali niko nikada nije sjeo na četvrtu stolicu.
Jednom je Milica skupila hrabrost.
„Mogu li vas nešto pitati?“
„Naravno.“
Pokazala je prazno mjesto.
„Koga čekamo?“
Trojica muškaraca su se pogledala.
Mirko je rekao:
„Prijatelja.“
„Kasni sedam godina?“
Vlado se blago nasmiješio.
„Ne kasni.“
„Onda?“
„Ne može doći.“
Milica je shvatila da ne treba dalje pitati.
Osme godine, 12. oktobra, došla je ranije na posao.
Postavila je sto.
Četiri čaše.
Četiri tanjira.
Na četvrtu stolicu nije ništa stavljala.
Otišla je u kuhinju.
Kada se vratila, na praznoj stolici nalazila se smeđa kožna torba.
Milica se ukočila.
Restoran još nije bio otvoren.
„Ko je ovo donio?“, pitala je kolege.
Niko nije znao.
Otvorila je ulazna vrata.
Ulica prazna.
Pogledala je torbu.
Nije je dirala.
Tačno u 18 sati stigla su trojica muškaraca.
Kada su ugledali torbu, svi su stali.
Željko je prvi progovorio:
„Odakle ti ovo?“
„Bila je na stolici.“
Vlado je problijedio.
„Je li neko bio ovdje?“
„Niko.“
Mirko je prišao i dotakao torbu.
Ruke su mu se tresle.
„Njegova je.“
Milica je znala da govori o četvrtom čovjeku.
„Čija?“
Vlado je sjeo.
„Damirova.“
Prije skoro četrdeset godina četvorica prijatelja upoznala su se u srednjoj školi.
Vlado.
Željko.
Mirko.
Damir.
Poslije škole život ih je odveo na različite strane.
Jedan je postao nastavnik.
Drugi električar.
Treći otvorio malu trgovinu.
Damir je postao novinar.
Bez obzira gdje su živjeli, jednom godišnje sastajali su se.
Datum je bio 12. oktobar.
Dan kada su kao osamnaestogodišnjaci obećali da neće dozvoliti da ih život potpuno razdvoji.
Godinama su održavali obećanje.
A onda, prije osam godina, Damir nije došao.
Telefon mu je bio isključen.
Stan prazan.
Na poslu su rekli da je dao otkaz.
„Nestao je?“, pitala je Milica.
„Da.“
Policija ga je tražila.
Porodica također.
Nije bilo tragova.
Nije pronađeno tijelo.
Nije bilo potvrde da je napustio zemlju.
Kao da je jednostavno prestao postojati.
Prve godine prijatelji su čekali skoro do ponoći.
Druge godine opet su postavili četvrtu stolicu.
„Zašto ste nastavili?“
Željko je odgovorio:
„Jer nikada nismo saznali da je mrtav.“
Vlado je otvorio torbu.
Unutra nije bilo mnogo stvari.
Stari fotoaparat.
Notes.
Ključevi.
I četiri koverte.
Na svakoj po jedno ime.
Vlado.
Željko.
Mirko.
A četvrta:
ZA ONOGA KO PRONAĐE OVU TORBU.
Milica se odmakla.
„To ste vi.“
„Ne“, rekao je Mirko.
„Ti si je pronašla.“
Otvorila je kovertu.
Unutra je bila poruka:
„Ako je torba stigla do stola broj devet, onda su njih trojica održala obećanje duže nego što sam zaslužio.“
Milica je nastavila čitati.
Damir nije nestao slučajno.
Otišao je namjerno.
Nekoliko mjeseci prije posljednjeg susreta saznao je da ima sina.
Dijete iz kratke veze koju je imao kao veoma mlad.
Majka dječaka nikada mu nije rekla za trudnoću.
Javila mu se tek mnogo godina kasnije.
Sin se zvao Adnan.
Imao je tada dvadeset dvije godine.
Nije želio novac.
Nije želio da Damir preko noći glumi oca.
Želio je samo da ga upozna.
Damir je otišao.
Planirao je ostati nekoliko sedmica.
Ostao je mnogo duže.
Ali to još nije objašnjavalo osam godina ćutanja.
U notesu se nalazio odgovor.
Nakon upoznavanja sina Damir je saznao da je teško bolestan.
Liječenje je potrajalo.
Nije želio prijateljima govoriti dok ne bude znao ishod.
A onda je napravio najveću grešku.
Što je duže ćutao, bilo mu je teže javiti se.
Mjeseci su postali godine.
Bolest se povukla.
Ali stid nije.
„Znači živ je?“, pitala je Milica.
Trojica muškaraca su se pogledala.
U tom trenutku začulo se otvaranje vrata restorana.
Ušao je mladić od tridesetak godina.
Čim je vidio torbu, prišao je.
„Stigla je.“
„Ko si ti?“, pitao je Vlado.
„Adnan.“
Damirov sin.
Željko je ustao.
„Gdje je Damir?“
Adnan je ćutao.
Damir je preminuo prije šest mjeseci.
Bolest se vratila.
Ovoga puta nije bilo liječenja.
Prije smrti dao je sinu torbu.
„Rekao mi je da je donesem 12. oktobra.“
„Zašto nisi došao odmah do nas?“
„Tražio je da prvo ostavim torbu i sačekam.“
„Šta?“
Adnan je izvadio telefon.
Na njemu je bio video.
Damir je sjedio u fotelji.
Bio je mršav, ali nasmijan.
„Ako gledate ovo, pretpostavljam da ste opet naručili četiri čaše.“
Vlado je spustio glavu.
Damir je nastavio:
„Bio sam kukavica. Ne zato što sam otišao. Morao sam upoznati sina. Bio sam kukavica zato što sam mislio da poslije toliko ćutanja više nemam pravo vratiti se.“
Zastao je.
„A onda mi je Adnan postavio jednostavno pitanje: Ako su ti prijatelji, zašto odlučuješ umjesto njih hoće li ti oprostiti?“
Niko za stolom nije govorio.
Na kraju snimka Damir je rekao:
„Ne tražim da mi čuvate stolicu. Zapravo, imam posljednju molbu. Prestanite.“
Video se završio.
Mirko je pogledao četvrtu stolicu.
„Lako njemu sada govoriti.“
Prvi put te večeri svi su se nasmijali.
Adnan je krenuo da ode.
Vlado ga je zaustavio.
„Gdje ćeš?“
„Ovo je vaše veče.“
„Koliko nas vidiš za stolom?“
„Trojicu.“
Vlado je pokazao praznu stolicu.
„Onda imamo problem.“
Adnan je razumio.
„Ne mogu ja sjesti na njegovo mjesto.“
„Nećeš.“
Vlado je povukao stolicu malo u stranu.
Zatim je zamolio Milicu:
„Možemo dobiti još jednu?“
Donijela je petu stolicu.
Adnan je sjeo.
Damirovo mjesto ostalo je prazno još samo te večeri.
Sljedeće godine, 12. oktobra, Milica je automatski počela postavljati četiri mjesta.
Vlado ju je zaustavio.
„Pet.“
„Pet?“
„Da.“
„Ko još dolazi?“
Vlado je pogledao prema vratima.
Adnan je ulazio sa svojom suprugom.
Mirko se nasmijao.
„Izgleda da ćemo trebati šest.“
Milica je donijela još dvije stolice.
Prvi put nakon mnogo godina niko nije brojao koliko ih nedostaje.
Na zidu pored stola broj devet kasnije su stavili malu fotografiju četvorice mladića.
Bez datuma smrti.
Bez tužnog natpisa.
Ispod nje samo jedna rečenica iz Damirove poruke:
„Ne odlučuj umjesto ljudi koji te vole da li je prekasno da se vratiš.“