Konobarica je mjesecima krišom plaćala doručak starcu koji je uvijek brojao sitniš — jednog jutra za njegovim stolom sjedila su trojica muškaraca u odijelima
Ana je radila u malom restoranu pored autobuske stanice.
Svako jutro oko sedam dolazio je isti stariji čovjek.
Zvao se Petar.
Uvijek bi sjeo za sto pored prozora i naručio isto:
Kafu, dvije kriške hljeba i dva kuhana jaja.
Prije nego što bi naručio, izvadio bi iz džepa nekoliko novčanica i gomilu sitniša.
Pažljivo bi ih prebrojao.
Ako je imao dovoljno, naručio bi sve.
Ako nije, rekao bi:
„Danas samo kafa i hljeb.“
Ana je brzo shvatila da Petar nema mnogo novca.
Jednog jutra nedostajale su mu dvije marke.
„Onda samo kafa“, rekao je.
Ana je odnijela kompletnu narudžbu.
„Nisam tražio jaja.“
„Kuhinja je pogriješila. Svakako bi se bacila.“
Petar ih je pojeo.
Naravno, kuhinja nije pogriješila.
Ana je platila razliku.
—
Od tog dana počela je raditi isto.
Ako bi Petru nedostajalo nekoliko maraka, Ana bi ih dodala.
Nikada mu nije rekla.
Znala je da bi odbio.
Petar je bio tih čovjek.
Dolazio je sam, jeo polako i skoro uvijek čitao stare novine.
Ali svakog petka bi izvadio malu svesku i nešto zapisivao.
Jednom je Ana pitala:
„Šta pišete?“
Petar je zatvorio svesku.
„Dugove.“
„Kome dugujete?“
Nasmiješio se.
„Više ljudi nego što misliš.“
Ana nije razumjela.
—
Prošlo je nekoliko mjeseci.
Jednog hladnog jutra Petar je došao potpuno mokar od kiše.
Ana mu je donijela kafu.
Primijetila je da mu ruke drhte.
„Jeste li dobro?“
„Jesam.“
Nije izgledao dobro.
Kada je završio doručak, ponovo je dugo brojao sitniš.
Ana je prišla kasi prije njega.
„Plaćeno je.“
Petar ju je pogledao.
„Ko je platio?“
„Jedan gost.“
Restoran je bio skoro prazan.
Petar je pogledao oko sebe, pa prema Ani.
Odmah je shvatio.
„Nemoj to raditi.“
„Ne znam o čemu pričate.“
„Znam koliko košta moj doručak.“
Ana je zaćutala.
Petar je izvadio onu malu svesku.
„Koliko dugo?“
„Nije važno.“
„Koliko dugo mi plaćaš?“
„Ponekad samo dodam malo.“
Petar je nekoliko trenutaka gledao u nju.
Ana je očekivala da će se naljutiti.
Umjesto toga, zapisao je nešto u svesku.
„Šta ste napisali?“
„Još jedan dug.“
—
Sljedećeg jutra nije došao.
Nije došao ni dan poslije.
Prošla je sedmica.
Ana je pitala nekoliko stalnih gostiju poznaje li neko Petra.
Niko nije znao gdje živi.
Nakon skoro mjesec dana pomislila je da ga više neće vidjeti.
A onda je jednog ponedjeljka otključala restoran i zastala.
Za Petrovim stolom sjedila su trojica muškaraca u odijelima.
Restoran još nije ni bio otvoren.
Vlasnik ih je pustio unutra.
„Vi ste Ana?“, pitao je jedan.
„Jesam.“
„Možemo li razgovarati?“
Ana je odmah pomislila da se Petru nešto dogodilo.
„Je li on dobro?“
Muškarac je spustio fasciklu na sto.
„Petar je preminuo prije dvije sedmice.“
Ana je ostala bez riječi.
Poznavala ga je samo nekoliko mjeseci, ali prazni sto kraj prozora odjednom joj je izgledao potpuno drugačije.
„Ko ste vi?“
„Njegovi sinovi.“
Ana ih je zbunjeno pogledala.
Petar nikada nije spomenuo djecu.
—
Najstariji sin otvorio je fasciklu.
Petar je nekada bio vlasnik uspješne građevinske firme.
Imao je kuću, zemljište i dovoljno novca da posljednje godine života provede bez ikakvih finansijskih problema.
„Ali on je svaki dan brojao kovanice“, rekla je Ana.
„Znamo.“
Nakon smrti supruge Petar se posvađao sa sinovima.
Bio je uvjeren da su zainteresovani samo za njegovo nasljedstvo.
Prodao je firmu, preselio se u malu sobu i gotovo potpuno prekinuo kontakt s porodicom.
Živio je veoma skromno, iako nije morao.
„Zašto?“
Jedan od sinova je odgovorio:
„Otac je posljednjih godina imao čudan način da procjenjuje ljude.“
Ana se namrštila.
„Kakav način?“
Muškarac je izvadio malu svesku.
Onu koju je Petar svakog petka nosio u restoran.
Otvorio ju je.
Na stranicama nisu bili finansijski dugovi.
Bila su imena.
Pored svakog imena nalazila se kratka bilješka.
„Pomogao mi da unesem kese.“
„Ponudila mjesto u autobusu.“
„Donio lijek kada sam bio bolestan.“
Na posljednjim stranicama stalno se pojavljivalo jedno ime.
Ana.
—
„Zašto je ovo zapisivao?“
Sinovi nisu znali sve.
Ali Petar im je nekoliko dana prije smrti poslao svesku i zamolio ih da pronađu ljude sa spiska.
Želio je da im vrate ono što je smatrao dugom.
Ana je odmahnula glavom.
„Meni ništa ne duguje.“
„Isto je napisao.“
Muškarac joj je pokazao posljednju stranicu.
Pored njenog imena stajalo je:
„Ona ne zna ko sam. Zato njena dobrota vrijedi više.“
Ispod toga bila je adresa.
Ana ju je prepoznala.
Bila je to mala kuća nekoliko ulica od restorana.
„Šta je ovo?“
„Kuća našeg oca.“
„Ne razumijem.“
„Ostavio ju je vama.“
Ana je počela da se smije od nevjerice.
„Ne mogu prihvatiti kuću zato što sam čovjeku nekoliko puta platila jaja.“
„Nije vam je ostavio zbog jaja.“
—
U testamentu je Petar napisao da kuća pripadne Ani pod jednim uslovom.
Da je ne proda najmanje pet godina.
Ana je otišla da je vidi.
Bila je mala i stara, ali uredna.
Na kuhinjskom stolu pronašla je još jednu poruku.
„Nisam bio siromašan koliko si mislila. Ali bio sam usamljeniji nego što si mogla znati.“
Ana je sjela.
I prvi put zaplakala zbog čovjeka čije prezime do tog dana nije ni znala.
Kuću nije prodala.
Nekoliko mjeseci kasnije preselila se u nju sa svojom majkom, koja je do tada živjela kao podstanar.
Ali Petrov običaj nije zaboravila.
U restoranu je stavila malu teglu ispod kase.
Kad god bi neko ostavio veći bakšiš, dio bi stavila unutra.
Od tog novca povremeno bi platila obrok nekome ko očigledno nije imao dovoljno.
Bez pitanja.
Bez imena.
Jednog jutra mladi konobar ju je vidio kako plaća doručak starijoj ženi.
„Zašto to radiš?“
Ana je pogledala prema praznom stolu kraj prozora.
Na njemu je još uvijek stajala mala pločica sa samo jednom riječju:
PETAR.
Nasmiješila se.
„Vraćam dug.“
Konobar je zbunjeno pogledao račun.
„Ali ta žena ti ništa ne duguje.“
Ana je zatvorila kasu.
„Znam. Zato ga i vraćam.“