Konobarica je primijetila da muškarac svakog petka naručuje večeru za dvoje, iako uvijek sjedi sam — jedne večeri za njegov sto sjela je nepoznata žena
Marija je radila u malom restoranu gotovo šest godina.
Znala je stalne goste i njihove navike.
Ali jedan čovjek joj je posebno privukao pažnju.
Zvao se Nikola.
Imao je oko šezdeset godina i dolazio je svakog petka tačno u sedam.
Uvijek je birao isti sto pored prozora.
I uvijek bi rekao:
„Molim vas, dvije supe i dvije porcije piletine.“
Marija bi pogledala praznu stolicu preko puta njega.
„Čekate nekoga?“
„Da.“
Ali niko nikada nije dolazio.
Nikola bi pojeo svoju porciju.
Druga bi ostala netaknuta.
Oko osam bi tražio da mu je spakuju, platio oba obroka i otišao.
To se ponavljalo mjesecima.
—
Jednog petka Marija nije izdržala.
„Mogu nešto da vas pitam?“
Nikola se nasmijao.
„Zašto naručujem dvije večere?“
„Da.“
Pogledao je praznu stolicu.
„Zbog obećanja.“
Nije objasnio ništa više.
Marija nije željela insistirati.
Ali sljedećeg petka dogodilo se nešto potpuno neočekivano.
Nikola je već sjedio za stolom.
Druga večera bila je servirana.
Vrata restorana su se otvorila.
Ušla je žena njegovih godina.
Pogledala je oko sebe, ugledala Nikolu i krenula pravo prema njemu.
Sjela je na praznu stolicu.
Nikola je problijedio.
„Ti?“
Žena je odgovorila:
„Kasnim malo.“
—
Marija je pokušavala da ne gleda prema njima.
Ali bilo je očigledno da se nisu vidjeli veoma dugo.
Nekoliko minuta samo su sjedili.
Onda je Nikola počeo da se smije.
Žena je zaplakala.
Kasnije je Marija saznala njeno ime.
Jelena.
Nikola i Jelena odrasli su u istoj ulici.
Njihove porodice bile su bliske, a njih dvoje najbolji prijatelji.
Kada su imali dvadeset godina, Nikola joj je priznao da je zaljubljen.
Jelena nije osjećala isto.
Ubrzo je upoznala drugog čovjeka i udala se.
Nikola se nekoliko godina kasnije takođe oženio.
Život ih je odveo na različite strane.
Ipak, jednom godišnje čestitali bi jedno drugom rođendan.
Sve dok prije petnaest godina kontakt nije potpuno prestao.
—
„Zašto onda dvije večere svakog petka?“, pitala je Marija nekoliko sedmica kasnije.
Nikola joj je tada ispričao ostatak.
Prije mnogo godina, dok su još bili mladi, Nikola i Jelena često su jeli u restoranu koji se nalazio na istom mjestu.
Nisu imali mnogo novca.
Dijelili bi jednu porciju.
Jedne večeri obećali su:
„Kad budemo stari i bogati, svakog petka ćemo ovdje jesti kao ljudi.“
Restoran se kasnije zatvorio.
Na njegovom mjestu otvoren je novi.
Obećanje je ostalo samo šala iz mladosti.
Sve dok Nikola nije ostao udovac.
—
Njegova supruga umrla je nakon trideset godina braka.
Nikola je teško podnio samoću.
Jednog petka šetao je gradom i slučajno ugledao restoran.
Sjetio se stare rečenice.
Ušao je.
Naručio dvije večere.
Jednu sebi.
Drugu za prijateljicu za koju nije znao ni gdje živi.
„Zašto ste drugu nosili kući?“
Nikola se nasmijao.
„Nisam je bacao.“
Davao ju je starijem komšiji koji je živio sam.
Tako je nastavio svakog petka.
—
Ali kako je Jelena saznala?
Odgovor je bio gotovo slučajan.
Jedne večeri u restoranu je sjedila djevojka koja je fotografisala hranu za društvene mreže.
Na jednoj fotografiji u pozadini se vidio Nikola.
Jelenina kćerka prepoznala ga je.
Pokazala je fotografiju majci.
Jelena je počela raspitivati se.
Nazvala je restoran.
Marija joj je rekla da Nikola dolazi svakog petka u sedam.
Nije mu ništa spomenula.
—
„Zašto mu se niste samo javili?“, pitala je Marija Jelenu.
„Zato što sam htjela vidjeti da li je stvarno ostavio stolicu.“
„Petnaest godina niste razgovarali.“
„Znam.“
„I samo ste došli?“
Jelena se nasmijala.
„Imamo skoro sedamdeset godina. Koliko još vremena treba da trošimo na komplikovanje jednostavnih stvari?“
—
Od tada je Nikola i dalje dolazio petkom.
Ali više nije sjedio sam.
Jelena bi ponekad stigla prije njega.
Nekada bi dovela kćerku.
Nikola bi poveo sina ili unuka.
Sto za dvoje ubrzo je postao premalen.
Jednog petka Marija ih je premjestila za veliki sto.
Nikola se bunio.
„Ovo nije naše mjesto.“
Jelena mu je odgovorila:
„Naše mjesto je gdje god ima hrane.“
—
Nekoliko mjeseci kasnije Nikola više nije naručivao dvije iste večere.
Svako je birao svoje.
Ali uvijek bi tražio još jednu porciju za ponijeti.
„Još uvijek za komšiju?“, pitala je Marija.
„Naravno.“
„Znači ništa se nije promijenilo.“
Nikola je pogledao prema Jeleni.
„Promijenila se stolica.“
Godinama je preko puta njega bila prazna.
Nije zapravo očekivao da će se Jelena pojaviti.
Naručivanje dvije večere bilo je samo njegov način da sačuva jedno bezazleno obećanje iz mladosti.
A onda je jednog petka žena koju nije vidio petnaest godina otvorila vrata restorana i sjela preko puta njega.
Nije se vratila da nastave ljubavnu priču koja nikada nije ni počela. Vratila se da nastave prijateljstvo koje su oboje prerano pustili da nestane.