Majka je svakog jutra nalazila mokre patike svog sina — mislila je da krišom izlazi noću, pa ga je jedne večeri pratila
Ivana je živjela sama sa sedamnaestogodišnjim sinom Andrejem.
Posljednjih nekoliko mjeseci primijetila je nešto čudno.
Gotovo svako jutro njegove patike bile su mokre i blatnjave.
„Gdje ideš noću?“
„Nigdje.“
„Andrej, nisam slijepa.“
„Trčim prije škole.“
Ali Ivana je ustajala u šest.
Nikada ga nije vidjela da trči.
Počela je sumnjati da se noću iskrada iz kuće.
Jedne večeri odlučila je ostati budna.
U 4:40 začula je kako se njegova vrata otvaraju.
Andrej je tiho obuo patike, uzeo ranac i izašao.
Ivana je sačekala nekoliko minuta i krenula za njim.
—
Očekivala je da će se naći sa društvom.
Umjesto toga, Andrej je otišao prema željezničkoj stanici.
Prešao je prugu i nastavio prema starom industrijskom dijelu grada.
Ivana ga je pratila izdaleka.
Poslije dvadesetak minuta skrenuo je prema napuštenom skladištu.
„Šta radi ovdje?“
Andrej je prišao metalnoj ogradi.
Spustio ranac.
A onda je iz mraka dotrčao pas.
Ivana je zastala.
Veliki, mršavi mješanac mahao je repom dok je Andrej iz ranca vadio hranu.
Ali nije bio jedini.
Između starih zgrada pojavila su se još dva psa.
Pa četvrti.
—
Ivana je izašla iz zaklona.
„Andrej!“
Sin se okrenuo i problijedio.
„Mama?“
„Zbog ovoga izlaziš svako jutro?“
Andrej nije odgovorio.
Samo je nastavio sipati hranu.
Tada je Ivana primijetila nešto još neobičnije.
Pored zida nalazila se mala improvizovana kućica prekrivena ceradom.
Unutra su bile posude sa vodom i stari pokrivači.
„Ti si ovo napravio?“
„Nisam sam.“
Iz skladišta je izašao stariji čovjek u radnom odijelu.
Zvao se Rade.
Bio je noćni čuvar obližnje firme.
—
Prije nekoliko mjeseci Andrej je pronašao jednog povrijeđenog psa pored puta.
Odveo ga je veterinaru.
Pregled i lijekovi koštali su više nego što je imao.
Zato je prodao stare slušalice i nekoliko video-igara.
Pas se oporavio.
Ali kada ga je vratio na mjesto gdje ga je pronašao, ugledao je još napuštenih pasa.
Počeo im je donositi ostatke hrane.
Rade ga je primijetio.
Umjesto da ga otjera, pomogao mu je napraviti zaklon.
„Zašto mi ništa nisi rekao?“, pitala je Ivana.
Andrej je slegnuo ramenima.
„Rekla bi da ne mogu.“
„Možda bih rekla.“
„Zato ti nisam rekao.“
—
Ivana je bila ljuta.
Ne zbog pasa.
Zbog toga što je sedamnaestogodišnjak sam prelazio prugu prije svitanja.
„Ovo više nećeš raditi.“
Andrej je spustio pogled.
„Dobro.“
Sljedećeg jutra njegove patike bile su suhe.
I narednog.
Ali Ivana je primijetila da je stalno gledao kroz prozor.
Trećeg dana pitala ga je:
„Koliko hrane im treba?“
Andrej ju je pogledao.
„Zašto?“
„Samo odgovori.“
„Oko dvije velike kese sedmično.“
„I gdje to kupuješ?“
—
Te subote odvezli su se zajedno.
Ivana je prvi put vidjela pse po dnevnom svjetlu.
Bilo ih je sedam.
Jedan joj je odmah prišao.
„Ovaj je Boro“, rekao je Andrej.
„Dao si im imena?“
„Naravno.“
„Svima?“
„Naravno.“
Ivana se nasmijala.
Tada je shvatila da problem nije kako spriječiti sina da dolazi.
Problem je bio šta uraditi sa sedam pasa koji ne mogu zauvijek živjeti iza skladišta.
—
Fotografisala ih je i objavila u lokalnoj grupi.
Napisala je da traže domove.
Prvog psa udomili su za tri dana.
Drugog naredne sedmice.
Za jednog se javila porodica sa sela.
Dva su preuzeli volonteri iz udruženja.
Najstarijeg niko nije želio.
Bio je siv oko njuške i šepao je na zadnju nogu.
„Njega niko neće“, rekao je Andrej.
Ivana ga je pogledala.
„Kako se zove?“
„Boro.“
„Dobro. Stavi Bora u auto.“
Andrej ju je pogledao kao da nije dobro čuo.
„Gdje ga vozimo?“
„Kući.“
—
Boro je prve noći spavao pored Andrejevog kreveta.
Nakon toga gotovo se nije odvajao od njega.
Ali ostao je još jedan pas.
Mala smeđa ženka koja je bježala od svakoga.
Andrej ju je hranio još skoro mjesec dana prije nego što mu je dovoljno vjerovala da joj priđe.
Na kraju je i ona pronašla dom.
Improvizovana kućica iza skladišta ostala je prazna.
Rade ju je htio rastaviti.
Andrej ga je zamolio da je ostavi.
„Možda opet nekome zatreba.“
—
Nekoliko mjeseci kasnije Ivana je jednog jutra u hodniku ponovo pronašla mokre patike.
Otvorila je Andrejeva vrata.
Krevet je bio prazan.
Pogledala je prema Borovom mjestu.
I ono je bilo prazno.
Ovoga puta nije paničila.
Uzela je telefon.
Na ekranu ju je čekala poruka:
„Mama, našli smo dva štenca kod stanice. Rade je sa mnom. Nemoj se ljutiti.“
Ivana je odgovorila:
„Pošalji sliku.“
Minut kasnije stigla je fotografija dva blatnjava štenca.
Pogledala ih je nekoliko sekundi i napisala:
„Nemoj im još davati imena.“
Andrej je odgovorio:
„Kasno.“
Ivana se nasmijala.
Mjesecima je vjerovala da mokre patike njenog sina kriju nešto zbog čega bi trebalo da brine.
Bila je u pravu.
Samo ne na način na koji je mislila.
Jer dok je ona spavala, njen sin nije bježao od kuće — odlazio je da nekoliko životinja bez doma barem jednu noć ne provedu gladne.