„MOJ DJEDA JE SVAKOG 15. U MJESECU ŠIŠAO JEDNOG ČOVJEKA BESPLATNO, IAKO NIKADA NIJE BIO FRIZER. MISLILA SAM DA MU JE STARI PRIJATELJ. POSLIJE DJEDINE SMRTI TAJ ČOVJEK JE DOŠAO NA NAŠA VRATA SA STARIM OGLEDALOM U RUKAMA.“
Moj djeda je svakog 15. u mjesecu šišao istog čovjeka besplatno.
Nikada nisam znala zašto.
Poslije djedine smrti taj čovjek je došao kod mene.
U rukama je držao malo, napuklo ogledalo.
„Ovo je pripadalo vašem djedu.“
Pitala sam zašto ga je on imao.
Spustio je pogled i rekao:
„Prije dvanaest godina vaš djeda me prvi put ošišao pred razgovor za posao. Ali vam vjerovatno nije rekao gdje sam živio te noći.“
—
Čovjek se zvao Petar.
Imao je pedesetak godina.
Poznavala sam njegovo lice jer sam ga mnogo puta viđala kod djeda, ali nikada nisam razgovarala s njim.
„Gdje ste živjeli?“
„Na željezničkoj stanici.“
Mislila sam da se šali.
Nije.
Prije dvanaest godina Petar je ostao bez posla.
Nakon razvoda ostao je i bez stana.
Nekoliko mjeseci spavao je gdje je mogao.
Ponekad kod poznanika.
Ponekad u čekaonici stanice.
Jednog jutra ugledao je oglas za posao skladištara.
Razgovor je bio istog dana.
Imao je čistu košulju, ali mjesecima se nije šišao niti obrijao.
U džepu mu je ostalo nekoliko eura.
„Tada sam upoznao vašeg djeda.“
Djeda je sjedio u obližnjem parku i čekao autobus.
Petar ga je pitao zna li gdje je najjeftiniji frizer.
„Koliko imaš?“
Petar mu je pokazao novac.
Djeda je ustao.
„Za te pare nema frizera. Hajde sa mnom.“
Odveo ga je u svoju garažu.
Izvadio stare makaze i mašinicu kojom je sam sebi skraćivao kosu.
„Zna li on uopšte šišati?“, pitala sam.
Petar se počeo smijati.
„Ne.“
Prva frizura bila je katastrofalna.
Jedna strana kraća od druge.
Ipak, Petar je otišao na razgovor.
Dobio je posao.
Od prve plate iznajmio je malu sobu.
Od druge je kupio nove cipele.
Poslije nekoliko mjeseci ponovo je normalno živio.
„Zašto vas je onda nastavio šišati dvanaest godina?“
Petar se nasmijao.
Kada je dobio prvu platu, došao je kod djeda.
Donio mu je 20 eura.
„Za šišanje.“
Djeda nije htio uzeti.
Petar je insistirao.
Posvađali su se.
Na kraju je djeda rekao:
„Dobro. Ako baš hoćeš vratiti dug, dođi sljedećeg mjeseca petnaestog.“
Petar je došao.
Djeda ga je ponovo ošišao.
„Još gore nego prvi put“, rekao je Petar.
Ali tog dana nisu samo šišali kosu.
Popili su kafu.
Razgovarali.
Petar je pričao o poslu.
Djeda o svojoj bašti.
I tako je petnaesti postao njihov dan.
„A ogledalo?“
Petar mi ga je pružio.
To je bilo malo ogledalo iz djedine garaže.
Prvog dana Petar se u njemu pogledao nakon šišanja.
Rekao je:
„Izgledam užasno.“
Djeda mu je odgovorio:
„Odlično. Znači neće gledati frizuru nego koliko ti treba posao.“
Obojica su se tome smijala godinama.
Ali priča nije završila tu.
Prije pet godina Petar je postao šef skladišta.
Jednog jutra na razgovor za posao došao je mladić u izgužvanoj košulji.
Nije imao radnog iskustva.
Bio je nervozan.
Petar ga je pitao:
„Možeš li početi danas?“
Mladić je rekao da može.
Primio ga je.
„Zašto mi ovo pričate?“
Petar je izvadio telefon.
Pokazao mi fotografiju.
Na njoj je bilo desetak ljudi u radnim uniformama.
„Polovina ovih ljudi je kod mene dobila prvu priliku kad ih niko drugi nije htio.“
„Zbog djeda?“
„Zbog onog razgovora za posao.“
Petar je shvatio koliko jedan običan dan može promijeniti nečiji život.
Nikada nije dijelio posao ljudima koji ga nisu zaslužili.
Ali je prestao procjenjivati čovjeka samo po tome kako izgleda kada uđe na vrata.
Na djedinu sahranu došlo je više ljudi iz Petrove firme.
Nisam znala ko su.
Sada jesam.
„Zašto ste mi donijeli ogledalo?“
Petar je zaćutao.
„Jer je vaš djeda posljednji put rekao da ga vratim porodici.“
Uzela sam ga.
Na poleđini je bilo nešto napisano markerom.
Nisam to ranije primijetila.
15.
Samo broj.
„On je ovo napisao?“
Petar je klimnuo.
Mjesec dana kasnije bio je petnaesti.
Ogledalo je stajalo kod mene na polici.
Oko deset ujutro neko je pozvonio.
Petar.
„Šta radite ovdje?“
„Datum je.“
„Djeda više nije tu.“
„Znam.“
U ruci je držao mašinicu za šišanje.
Počela sam se smijati.
„Ne očekujete valjda da vas ja šišam?“
„Ne. Ovog puta ja šišam.“
„Koga?“
Petar je pokazao prema automobilu.
Unutra je sjedio mladić.
Sjutradan je imao razgovor za posao.
Nije mogao priuštiti frizera.
„Ozbiljno?“
„Ozbiljno.“
Otvorila sam garažu.
Pronašli smo djedinu staru stolicu.
Petar je počeo šišati.
Bio je još gori od djeda.
Kada je završio, mladić se pogledao u napuklo ogledalo.
Napravio je grimasu.
„Nije baš ravno.“
Petar i ja smo se pogledali.
Počeli smo se smijati.
„Šta je smiješno?“, pitao je mladić.
Petar mu je stavio ruku na rame.
„Ništa. Samo znači da ova frizura ima dobre šanse da ti pronađe posao.“
Dobio ga je.
A ogledalo?
Još uvijek je u garaži.
Petnaestog u mjesecu ponekad ga neko ponovo uzme u ruke.
I svaki put kada neko kaže da mu je frizura užasna, znam da bi se moj djeda prvi nasmijao.