Moj najbolji prijatelj i ja poznajemo se još od osnovne škole. Prošli smo zajedno sve — prve izlaske, fakultet, traženje posla, njegove veze, moje veze. Kada je završio medicinu i kasnije specijalizaciju, bio sam među prvima koji su slavili s njim. Danas je jedan od poznatijih ginekologa u našem gradu.
Prije nešto više od godinu dana upoznao sam djevojku. Bila je potpuno drugačija od žena s kojima sam ranije izlazio. Mirna, povučena, vrijedna i nevjerovatno pažljiva. Veza je vrlo brzo postala ozbiljna.
Već smo razgovarali o zajedničkom životu.
Jednog vikenda našao sam se sa prijateljem na piću. Nismo se vidjeli skoro mjesec dana.
Čim sam sjeo za sto, primijetio sam da se ponaša čudno.
Nije se ni nasmijao.
Prvo što mi je rekao bilo je:
„Moraš ozbiljno razgovarati sa svojom djevojkom.“
Pomislio sam da se šali.
„Šta ti znaš o mojoj djevojci?“
Tada mi je rekao da je nekoliko dana ranije bila kod njega na pregledu.
Nisam ni znao da je išla.
Naravno, nije mogao da mi govori detalje pregleda i jasno mi je stavio do znanja da postoje stvari koje kao ljekar ne smije otkrivati.
Ali onda je dodao:
„Postoji nešto što ona sama mora da ti kaže. I to prije nego što napraviš sljedeći korak u toj vezi.“
Odmah sam se uznemirio.
Pitao sam ga deset puta šta se dogodilo.
Nije htio reći.
Samo je ponavljao:
„Pitaj nju.“
Vratio sam se kući potpuno zbunjen.
Djevojka je bila kod mene. Sjedila je na kauču i gledala televiziju kao da je sve normalno.
Nisam želio praviti scenu.
Sjeo sam pored nje i pitao:
„Jesi li nedavno bila kod doktora?“
U sekundi joj se promijenilo lice.
„Jesam.“
„Kod mog prijatelja?“
Spustila je pogled.
Tada sam znao da nešto krije.
Pitao sam je zašto mi nije rekla.
Odgovorila je da se uplašila zbog nekih simptoma i da nije željela da me brine dok ne sazna šta se dešava.
„I šta se dešava?“
Počela je plakati.
Pomislio sam na najgore.
Prišao sam joj, zagrlio je i rekao da ćemo riješiti šta god da je.
Tada me odgurnula i izgovorila:
„Nije bolest.“
Nisam razumio.
Poslije nekoliko sekundi tišine rekla je:
„Trudna sam.“
Ostao sam bez riječi.
Djeca su bila nešto o čemu smo pričali i trudnoća sama po sebi za mene nije bila loša vijest.
Čak sam osjetio neku nevjerovatnu sreću.
Ali onda sam se sjetio ponašanja svog prijatelja.
„Zašto bi onda on rekao da moramo ozbiljno razgovarati?“
Ponovo je zaplakala.
Tada mi je rekla da trudnoća prema procjeni traje duže nego što je očekivala.
Pitao sam koliko.
Odgovorila je:
„Skoro četiri mjeseca.“
Osjetio sam kao da mi je neko izmakao stolicu.
Nas dvoje smo tada bili zajedno skoro godinu dana, ali postojao je problem.
Prva tri mjeseca naše veze nismo imali intimne odnose.
Ona je insistirala da želi čekati.
Poštovao sam to.
Ako je procjena bila tačna, postojala je mogućnost da dijete nije moje.
Pitao sam je postoji li neko drugi.
Zaklela se da me nikada nije prevarila.
Ali onda mi je priznala nešto drugo.
Nekoliko dana prije nego što smo se upoznali posljednji put je bila sa bivšim dečkom.
Nikada mi to nije rekla.
„Znači dijete može biti njegovo?“
„Može“, odgovorila je.
Te noći sam otišao.
Nisam raskinuo, nisam vikao, nisam je vrijeđao.
Samo nisam znao šta da radim.
Naredne dvije sedmice jedva smo razgovarali.
Ona je ponavljala da razumije ako je ostavim.
Ja sam, međutim, shvatio da ne želim donijeti odluku na osnovu pretpostavke.
Kada je bilo moguće, urađeno je testiranje očinstva.
Čekanje rezultata bila su najduža četiri dana mog života.
Kada je stigao rezultat, djevojka nije imala snage da otvori kovertu.
Otvorio sam je ja.
Pročitao sam prvu rečenicu.
Pa ponovo.
Dijete nije bilo moje.
Ona se slomila.
Samo je ponavljala:
„Oprosti.“
A onda sam uradio nešto što ni sam nisam očekivao.
Pitao sam:
„Da li ga želiš zadržati?“
Pogledala me kao da nije razumjela pitanje.
„Naravno.“
„Onda ćemo smisliti šta dalje.“
Biološki otac nije želio nikakvu odgovornost. Kada je saznao, rekao je da ima novu vezu i da ne želi probleme.
Mjesecima sam razmišljao mogu li zaista odgajati dijete koje nije moje.
A onda se dječak rodio.
Bio sam u porodilištu.
Kada mi ga je medicinska sestra prvi put stavila u ruke, sve ono o čemu sam mjesecima razmišljao odjednom mi je djelovalo nevažno.
Danas ima skoro dvije godine.
Njegova majka i ja smo se prošlog mjeseca vjenčali.
A moj prijatelj, isti čovjek zbog kojeg je cijela istina izašla na vidjelo, bio mi je kum.
Ljudi ponekad pitaju kako mogu toliko voljeti dijete koje biološki nije moje.
Nikada ne znam šta da im odgovorim.
Jer kad svako jutro potrči prema meni i vikne „tata“, posljednje o čemu razmišljam jeste čiju krv nosi.