„MOJ OTAC JE 25 GODINA SVAKOG PETKA RUČAO U ISTOM RESTORANU. POSLIJE NJEGOVE SMRTI OTIŠLA SAM TAMO DA KAŽEM DA VIŠE NE ČUVAJU NJEGOV STO. KONOBAR ME JE POGLEDAO I REKAO: ‘TAJ STO NISMO ČUVALI ZBOG VAŠEG OCA.’“
Moj otac je 25 godina svakog petka ručao za istim stolom u malom restoranu.
Nakon njegove smrti otišla sam tamo da kažem da više ne moraju čuvati mjesto.
Konobar me je zbunjeno pogledao.
„Gospođo, taj sto nismo čuvali zbog vašeg oca.“
„Kako mislite?“
Pokazao je prema praznoj stolici preko puta očevog mjesta.
„Vaš otac je 25 godina dolazio ovdje zbog čovjeka koji je sjedio tu.“
Zastala sam.
Nikada nisam znala da je otac ručao sa bilo kim.
Konobar se zvao Alen i radio je tamo skoro trideset godina.
„Ko je taj čovjek?“
„Zvao se Rade.“
Ime mi nije značilo ništa.
Alen mi je objasnio da su moj otac Petar i Rade svakog petka dolazili tačno u 13 sati.
Naručivali bi isto.
Čorbu, glavno jelo i dvije kafe.
Ponekad bi razgovarali cijeli ručak.
Ponekad gotovo ni riječ.
„Zašto mi otac nikada nije rekao za njega?“
Alen je slegnuo ramenima.
„Možda zato što Rade nije bio njegov prijatelj.“
To me je tek zbunilo.
Ispostavilo se da su se upoznali na najgori mogući način.
Prije skoro trideset godina moj otac je imao malu građevinsku firmu.
Jednog dana na gradilištu se dogodila nesreća.
Radnik je pao sa skele i teško povrijedio kičmu.
Taj radnik bio je Radetov mlađi brat.
Istraga je pokazala da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena.
Firma mog oca bila je odgovorna.
„Je li tata znao?“
„Jeste.“
Radnik je preživio, ali više nikada nije mogao raditi isti posao.
Moj otac je platio odštetu.
Pomagao porodici.
Ali Rade ga je mrzio.
Jednog dana došao je u restoran u kojem je otac ručao.
Sjeo preko puta njega i rekao:
„Novac ne vraća čovjeku noge.“
Otac je odgovorio:
„Znam.“
Rade je očekivao svađu.
Nije je dobio.
Sljedećeg petka ponovo je došao.
Pa sljedećeg.
U početku samo zato da bi ocu govorio koliko je ljut.
A otac je slušao.
Mjeseci su prošli.
Onda godine.
Radetov brat je vremenom izgradio drugačiji život. Oženio se, dobio djecu i počeo raditi kao knjigovođa.
Ali neobični petkovi su ostali.
„Čekajte“, rekla sam. „Hoćete reći da su 25 godina ručali zajedno zbog nesreće?“
„U početku.“
„A poslije?“
Alen se nasmijao.
„Poslije više ni oni nisu znali zašto.“
Rade je umro prije dvije godine.
Otac je ipak nastavio dolaziti svakog petka.
Naručivao je ručak za sebe.
I dvije kafe.
Jednu bi ostavio preko puta sebe.
„Zato ste čuvali sto?“
„Da.“
Tada mi je Alen pružio malu kovertu.
„Ovo je vaš otac ostavio prije nekoliko mjeseci.“
Unutra je bila samo jedna fotografija.
Otac i Rade sjedili su za tim stolom.
Na poleđini je otac napisao:
„Čovjek koji me najviše mrzio naučio me je kako da postanem čovjek kojeg može podnijeti.“
Nekoliko dana kasnije pronašla sam Radetovu porodicu.
Njegov brat, čovjek koji je stradao na gradilištu, još je bio živ.
Pokazala sam mu fotografiju.
Dugo ju je gledao.
„Njih dvojica su bili ludi.“
„Zašto?“
Nasmijao se.
„Ja sam oprostio vašem ocu poslije pet godina. Radeu je trebalo još dvadeset.“
Pitala sam ga da li želi sljedećeg petka ručati sa mnom.
Pogledao me iznenađeno.
„Zašto?“
„Nemam pojma. Izgleda da se u našim porodicama tako rješavaju stvari.“
Došli smo u 13 sati.
Alen nas je vidio na vratima i bez pitanja pokazao prema poznatom stolu.
Kada smo sjeli, donio je dvije kafe.
„Nismo ih naručili“, rekla sam.
Alen je spustio šoljice.
„Znam. Ali za ovim stolom neke stvari očigledno ne treba mijenjati.“