„MOJ SIN JE TRI GODINE SVAKOG 12. U MJESECU SLAO PAKET NA ISTU ADRESU. MISLILA SAM DA JE U PITANJU DJEVOJKA. ONDA SE JEDAN PAKET VRATIO — A NA NJEMU JE PISALO: ‘PRIMALAC JE PREMINUO.’“
Tri godine moj sin je svakog 12. u mjesecu slao paket na istu adresu.
Nikada mi nije rekao kome.
Mislila sam da je u pitanju djevojka.
Onda se jedan paket vratio.
Na njemu je velikim slovima pisalo:
„PRIMALAC JE PREMINUO.“
Kada je sin došao kući i ugledao paket, samo je sjeo.
„Ko je umro?“, pitala sam.
Dugo je ćutao, a onda rekao:
„Čovjek koji mi je prije tri godine dao posljednjih 20 eura koje je imao. Mama, ti ne znaš šta se tada dogodilo.“
Moj sin Aleksandar imao je dvadeset četiri godine.
Prije tri godine studirao je u drugom gradu.
Jednog decembarskog dana vraćao se kući autobusom.
Bar je tako planirao.
Na stanici je shvatio da mu nema novčanika.
Kartice, dokumenti i gotovo sav novac bili su unutra.
Telefon mu je bio na pet posto baterije.
Autobus je polazio za dvadeset minuta.
Pokušao je kupiti kartu preko telefona, ali mu kartica nije prolazila bez potvrde koju nije mogao završiti.
Tada mu je prišao stariji čovjek.
„Koliko ti nedostaje?“
Aleksandar je odmah odbio pomoć.
Čovjek je ponovio pitanje.
Karta je koštala 18 eura.
Starac je izvadio novčanik.
U njemu je imao jednu novčanicu od 20.
Pružio mu je.
„Ne mogu uzeti vaš posljednji novac.“
„Možeš.“
„Kako ćete vi kući?“
Čovjek se nasmijao.
„Ja živim deset minuta odavde.“
Aleksandar je tražio broj telefona da mu vrati novac.
Starac nije htio dati.
„Jednog dana pomozi nekome drugom.“
I otišao.
„Kako si ga onda pronašao?“, pitala sam.
Aleksandar se nasmijao.
„Bio je malo neoprezan.“
U novčaniku koji je starac otvorio vidjela se članska karta lokalnog šahovskog kluba.
Aleksandar je zapamtio ime.
Zvao se Vjekoslav.
Kada se poslije praznika vratio na fakultet, pronašao je klub.
I pronašao njega.
Donio mu je 20 eura.
Vjekoslav ih nije htio.
„Rekao sam ti šta da uradiš.“
Aleksandar je tada primijetio nešto.
Na stolu pored Vjekoslava bila je kutija dječjih bojica.
„Imate unuke?“
Imao je jednu unuku.
Klara.
Živjela je sa majkom gotovo 300 kilometara dalje.
Vjekoslavova penzija bila je mala i rijetko ih je posjećivao.
Ali svakog mjeseca slao je Klari nešto.
Bojice.
Knjigu.
Slatkiše.
Sitnice.
Aleksandar je dobio ideju.
„Ako nećete mojih 20 eura, ja ću platiti sljedeći paket.“
Vjekoslav je pristao.
Samo jednom.
Ali sljedećeg mjeseca Aleksandar je ponovo došao.
„Šta sada radiš ovdje?“
„Dvanaesti je.“
Poslali su drugi paket.
Pa treći.
Kasnije je Aleksandar počeo sam kupovati sitnice.
Vjekoslav bi napisao poruku za Klaru.
Aleksandar bi sve spakovao i poslao.
„Zašto baš dvanaestog?“
To je bio Klarin rođendan.
12. april.
Vjekoslav je govorio:
„Ako ne mogu biti s njom svakog dvanaestog aprila, mogu biti svakog dvanaestog u mjesecu.“
„A zašto ti meni nikada nisi rekao?“
Aleksandar je slegnuo ramenima.
„Počelo je sa 20 eura. Nije izgledalo kao nešto o čemu treba praviti priču.“
Pogledala sam vraćeni paket.
„Zna li Klara da je umro?“
„Ne znam.“
U paketu je bila knjiga i mala drvena šahovska figura.
Kralj.
Uz nju Vjekoslavova posljednja poruka.
Aleksandar ju je pročitao.
„Za Klaru. Kralja uvijek čuvaj, ali zapamti da bez ostalih figura ne vrijedi mnogo.“
Narednog dana krenuli smo na adresu sa paketa.
Ovog puta sam išla sa njim.
Vrata je otvorila žena.
Bila je Vjekoslavova kćerka.
Kada je Aleksandar rekao svoje ime, odmah ga je zagrlila.
„Tata je stalno pričao o tebi.“
A onda se iza nje pojavila djevojčica.
Imala je deset godina.
„Mama, je li to čovjek od paketa?“
Aleksandar se zbunio.
„Znaš za mene?“
Klara je otrčala u sobu.
Vratila se sa kutijom.
Unutra je čuvala stvari iz svih paketa.
Na dnu je bilo nešto što Aleksandar nije očekivao.
Novčanica od 20 eura.
„Odakle ti to?“
Klarina majka se nasmijala.
Vjekoslav joj je ispričao priču o autobuskoj stanici.
Jednom je Klari dao 20 eura i rekao:
„Ovo nemoj potrošiti na sebe. Čuvaj dok ne pronađeš nekoga kome baš tada treba.“
Aleksandar je nekoliko sekundi gledao novčanicu.
Onda se nasmijao.
„Znači ipak mi je vratio.“
Klara je odmah odmahnula glavom.
„Nije tvoja.“
„Nego?“
„Čeka nekoga.“
Paket koji se vratio ostavili smo Klari.
Aleksandar je mislio da će time završiti njihova mala tradicija.
Nije.
Mjesec dana kasnije bio je 12.
Poštar nam je donio paket.
Pošiljalac: Klara.
Aleksandar ga je otvorio.
Unutra je bila mala kutija keksa, crtež i nova šahovska figura.
Pješak.
Na papiru je djevojčica napisala:
„Djed kaže da bez ostalih figura kralj ne vrijedi mnogo. Sad ti skupljaj ostale.“
Od tada svakog dvanaestog paket putuje u suprotnom smjeru.
Jedan mjesec Aleksandar pošalje njoj.
Sljedeći ona njemu.
A onih 20 eura?
Klara ih još nije potrošila.
Prošlog mjeseca Aleksandar ju je pitao šta čeka.
Odgovorila mu je:
„Djed je tri godine čekao da ti shvatiš šta znači pomoći nekome. Mogu i ja malo sačekati.“
Aleksandar mi je pokazao poruku i nasmijao se.
„Ima deset godina, a već razgovara potpuno isto kao on.“