MOJA BAKA JE 28 GODINA SVAKOG PRVOG PONEDJELJKA U MJESECU KUPOVALA DVIJE ISTE KAFE, A DRUGU NIKADA NIJE POPILA: Sjedila bi za stolom pored prozora i drugu šoljicu ostavljala na praznom mjestu preko puta sebe. Kada bih pitala za koga je, govorila je: „Za ženu kojoj dugujem jedan razgovor.“ Poslije bakine smrti otišla sam u isti kafić i naručila dvije kafe. Konobar je spustio drugu šoljicu ispred prazne stolice, a zatim mi tiho rekao: „Nemojte je ostavljati tu. Žena koju je vaša baka čekala dolazi ovdje već 28 godina — samo nikada istog ponedjeljka.“
Pomislila sam da se šali.
„Kako mislite — nikada istog ponedjeljka?“
Konobar je objasnio da je druga žena dolazila svakog drugog ponedjeljka u mjesecu.
Uvijek za isti sto.
Uvijek dvije kafe.
Jednu bi popila, drugu ostavila netaknutu.
„Znate li kako se zove?“
„Nada.“
Ime mi nije značilo ništa.
Konobar mi je rekao da će doći sljedećeg ponedjeljka.
Vratila sam se.
Tačno u deset sati ušla je sitna starija žena.
Kada me ugledala na bakinom mjestu, zastala je.
„Vi ste Milenina unuka?“
Potvrdila sam.
Sjela je preko puta mene.
Naručila dvije kafe.
„Zašto ste se baka i vi čekale 28 godina, a nikada niste došle istog dana?“
Nada se tužno nasmiješila.
„Zato što smo se tako dogovorile.“
Njih dvije bile su najbolje prijateljice još od škole.
Kasnije su zajedno radile u maloj tekstilnoj fabrici.
Jednog dana nestala je koverta sa platama radnika.
Sumnja je pala na Nadu.
Novac je pronađen u njenom ormariću.
Dobila je otkaz.
Cijeli grad je pričao da je lopov.
Samo je baka tvrdila da nije kriva.
Ali nekoliko dana kasnije njih dvije su se strašno posvađale.
Nada je vjerovala da je i baka počela sumnjati u nju.
Odselila se.
Godinama nisu razgovarale.
„Kakve veze imaju dvije kafe?“
Nada je iz torbe izvadila požutjelu razglednicu.
Baka joj ju je poslala prije 28 godina.
Na njoj je pisalo:
„Prvog ponedjeljka svakog mjeseca biću za našim stolom. Ako ikada poželiš razgovarati, druga kafa je tvoja.“
Nada je došla već sljedeće sedmice.
Ali namjerno drugog ponedjeljka.
Ostavila je poruku konobaru:
„Ako joj je stvarno stalo, neka ona jednom dođe kada ja čekam.“
Konobar je poruku predao baki.
I tu je nastao njihov besmisleni inat.
Baka je nastavila dolaziti prvog ponedjeljka.
Nada drugog.
Godinu za godinom.
„Dvadeset osam godina zbog jedne svađe?“
„Nije bila samo svađa.“
Nada je spustila pogled.
„Tvoja baka je znala ko je ukrao novac.“
Zaledila sam se.
Pravi lopov bio je bakin stariji brat.
Imao je dugove.
Baka ga je vidjela kako stavlja kovertu u Nadin ormarić.
Ali nije odmah rekla istinu.
Brat ju je molio da ćuti samo nekoliko dana kako bi vratio novac.
Nije ga vratio.
Pobjegao je iz grada.
Kada je baka konačno priznala šta je vidjela, bilo je kasno.
Nada je već izgubila posao, ugled i otišla.
„Zato ste joj zamjerili?“
„Ne zato što je pogriješila.“
Nada je pogledala praznu šoljicu.
„Nego zato što joj je trebalo nekoliko dana da izabere između istine i porodice.“
Baka joj je godinama pisala.
Izvinjavala se.
Nada nikada nije odgovorila.
Ali ipak je dolazila u kafić.
„Zašto onda niste jednostavno došli prvog ponedjeljka?“
Nada je dugo ćutala.
„Svaki mjesec sam govorila sebi: sljedeći put.“
Onda je iz torbe izvukla malu kovertu.
Na njoj je bilo bakino ime.
„Ovo sam joj namjeravala dati sljedećeg mjeseca.“
Otvorila sam je.
Unutra samo jedna rečenica:
„Dosta je bilo. Sljedećeg prvog ponedjeljka kafa je na moj račun.“
Nada nije znala da je baka umrla samo tri dana prije nego što je napisala poruku.
Narednog prvog ponedjeljka ponovo smo se srele.
Sjele smo za isti sto.
Naručila je dvije kafe.
Jednu za sebe.
Drugu je stavila na bakino mjesto.
Ovoga puta nije ostala netaknuta.
Nakon nekoliko minuta gurnula ju je prema meni.
„Popij je.“
„Ali ovo je bila bakina.“
Nada se prvi put nasmijala.
„Znam. Zato više nema razloga da je iko ostavlja da se hladi.“