MOJA BAKA JE 29 GODINA SVAKOG 12. DECEMBRA POSTAVLJALA ČETVRTI TANJIR ZA VEČERU, IAKO NAS JE ZA STOLOM UVIJEK BILO TROJE: Nikada nije dozvoljavala da ga sklonimo prije ponoći. Kada bih je pitala za koga je, odgovarala bi: „Za djevojku koja je jedne noći izašla kroz ova vrata i obećala da će se vratiti kada pronađe svoju porodicu.“ Poslije bakine smrti prvi put nisam postavila četvrti tanjir. Tačno u 23:40 neko je pokucao. Na vratima je stajala žena sa starom fotografijom moje bake i rekla: „Zakasnila sam 29 godina. Ali prije nego što vam kažem ko sam, morate mi objasniti zašto je vaša baka na ovoj fotografiji napisala da sam ja njena kćerka.“
Nisam znala šta da kažem.
Moja majka je bila bakino jedino dijete.
Barem sam tako vjerovala cijelog života.
Žena se predstavila kao Ana.
Imala je 47 godina.
Pustila sam je unutra i odmah pozvala majku.
Kada je stigla i ugledala Anu, uhvatila se za naslon stolice.
„Nemoguće.“
Ana joj je pokazala fotografiju.
Na poleđini je bakinim rukopisom stajalo:
„Mojoj Ani, kćerki koju nisam rodila, ali koju sam čekala da se vrati.“
Majka je počela plakati.
Tada sam shvatila da zna mnogo više nego ja.
Prije 29 godina Ana je imala osamnaest.
Jedne hladne decembarske večeri baka ju je pronašla na autobuskoj stanici.
Bila je promrzla, bez novca i nije imala gdje otići.
Pobjegla je iz doma za nezbrinutu djecu nekoliko mjeseci prije punoljetstva.
Baka ju je dovela kući.
Plan je bio da ostane jednu noć.
Ostala je skoro godinu.
Dobila je svoju sobu.
Jela je s njima.
Pomagala baki.
Moju majku zvala je sestrom.
„Zašto je onda otišla?“
Ana je spustila pogled.
Pronašla je dokument među svojim stvarima iz doma.
Na njemu je bilo ime žene za koju je vjerovala da joj je biološka majka.
Adresa je bila u drugoj državi.
Odlučila je otići i pronaći je.
Baka ju je molila da prvo sačeka.
Ana nije htjela.
Posvađale su se.
Dvanaestog decembra izašla je iz kuće.
Prije odlaska rekla je:
„Vratiću se kad pronađem svoju pravu porodicu.“
Baka joj je odgovorila:
„Samo nemoj prekasno shvatiti gdje ti je porodica.“
Ana je otišla.
Pronašla je ženu sa dokumenta.
Ali nije bila njena majka.
Bila je medicinska sestra koja ju je kao bebu pronašla napuštenu ispred bolnice.
Nije znala ko su joj roditelji.
„Zašto se onda nisi vratila?“, pitala je moja majka.
„Bilo me sramota.“
Ana je mjesecima putovala i tražila bilo kakav trag.
Nije pronašla ništa.
Kada je konačno odlučila vratiti se, prošle su skoro dvije godine.
Došla je do naše ulice.
Vidjela baku ispred kuće.
Ali nije prišla.
„Zašto?“
„Vidjela sam vas za stolom kroz prozor.“
Baka, djed i moja majka večerali su.
Ana je pomislila da je njeno mjesto odavno nestalo.
Nije mogla vidjeti četvrti tanjir sa mjesta na kojem je stajala.
Otišla je.
Godine su prolazile.
Udala se.
Dobila dvoje djece.
Preselila se nekoliko puta.
Ali svakog 12. decembra mislila je na kuću.
Prije nekoliko mjeseci pronašla je bakinu staru adresu među stvarima.
Odlučila je da više neće čekati.
„Kako si dobila fotografiju?“
Ana ju je izvadila iz koverte koja joj je stigla prije skoro trideset godina.
Baka joj ju je poslala na posljednju poznatu adresu.
Ana je tada već otišla.
Pismo je godinama ostalo kod žene koja je živjela tamo.
Tek nedavno je preko zajedničkih poznanika stiglo do Ane.
Uz fotografiju je bilo i pismo.
Otvorila ga je pred nama.
Baka je napisala:
„Ne znam jesi li pronašla porodicu koju tražiš. Samo želim da znaš da te jedna porodica još uvijek traži ovdje.“
Ana je prestala čitati.
Pogledala je prema stolu.
Bila su postavljena samo tri tanjira.
„Znači prestala je da me čeka?“
Odmahnula sam glavom.
Otišla sam do vitrine i izvadila četvrti tanjir koji te večeri prvi put nisam postavila.
Stavila sam ga ispred nje.
„Ne. Ja sam mislila da više nema smisla.“
Majka je sjela preko puta Ane.
„Mama ga je postavljala do posljednjeg 12. decembra svog života.“
Ana je prešla rukom preko tanjira.
„Dvadeset devet godina sam tražila nekoga ko će mi dokazati gdje pripadam.“
Majka joj je odgovorila:
„A 29 godina tvoje mjesto za stolom niko nije zauzeo.“