MOJA BAKA JE 35 GODINA SVAKOG 23. MARTA ODLAZILA U ISTU ZLATARU I TRAŽILA DA JOJ POKAŽU PRSTEN KOJI NIKADA NIJE KUPILA: Stavila bi ga na prst, gledala nekoliko minuta, a zatim ga vratila u kutiju i otišla. Kada bih je pitala zašto ga jednostavno ne kupi, govorila bi: „Nije moj dok se ne vrati žena kojoj pripada.“ Poslije bakine smrti otišla sam u zlataru da kažem da više ne moraju čuvati prsten. Vlasnik je zaključao vrata, izvadio staru kutiju iz sefa i rekao: „Vaša baka nije dolazila ovdje zbog prstena. Dolazila je da provjeri da li se pojavila žena koja ga je ostavila prije 35 godina. A prije nego što vam kažem ko je ona, morate znati da na njenom vjenčanom listu kao suprug stoji ime vašeg djeda.“
Pomislila sam da sam pogrešno čula.
Moji baka i djed bili su u braku više od četrdeset godina.
„Hoćete reći da je djed imao drugu ženu?“
Vlasnik zlatare, gospodin Petar, odmahnuo je glavom.
„Mnogo je komplikovanije.“
Iz sefa je izvadio požutjeli dokument.
Vjenčani list.
Ime mlade bilo je Danica Jovanović.
Ime mladoženje bilo je identično djedovom.
Datum vjenčanja: četiri godine prije nego što su se baka i djed upoznali.
„Je li ovo stvarno?“
„Jeste.“
Petar je poznavao cijelu priču jer je zlataru tada vodio njegov otac.
Danica i moj djed upoznali su se veoma mladi.
Vjenčali su se bez velike proslave.
Kupili su dva jednostavna prstena.
A onda je, samo nekoliko mjeseci kasnije, Danica nestala.
„Kako neko samo nestane?“
Jednog jutra otišla je na posao i nije se vratila.
Policija ju je tražila.
Bez rezultata.
Djed je godinama vjerovao da joj se nešto dogodilo.
Prsten koji je nosila pronađen je nekoliko dana kasnije ispred zlatare.
Neko ga je ostavio u koverti.
Bez poruke.
„A kako je završio kod bake?“
Nije.
Prsten je ostao u zlatarinoj sefu.
Godinama kasnije djed je upoznao moju baku.
Ispričao joj je za Danicu prije nego što su se vjenčali.
Baka je pristala na brak tek kada je pravno potvrđeno da Danice godinama nema i kada su riješene sve formalnosti.
Ali jedno pitanje nikada nije nestalo.
Šta joj se dogodilo?
„Zašto je baka dolazila baš 23. marta?“
To je bio Danicin rođendan.
Baka je jednom rekla Petrovom ocu:
„Ako je živa i ikada se vrati, možda će prvo doći po jedinu stvar koju je ostavila.“
Zato je svake godine dolazila.
Stavila bi prsten na ruku.
Ne zato što ga je željela.
Željela je vidjeti odgovara li opisu prstena koji je djed godinama čuvao u sjećanju.
„Ali rekli ste da se Danica možda vratila.“
Petar je zaćutao.
Zatim je iz sefa izvadio kovertu.
„Došla je.“
Prije sedam godina.
Danica je tada imala skoro osamdeset.
Ušla je u zlataru i tražila prsten.
Petar ga je donio.
Ali ona ga nije uzela.
„Zašto?“
Jer je saznala da je moj djed već umro.
Samo je sjela i zaplakala.
Petru je ispričala istinu.
Nije bila oteta.
Nije pobjegla od djeda.
Njena porodica je otkrila brak i nasilno je odvela kod rođaka u inostranstvo.
Oduzeli su joj dokumente.
Godinama nije imala način da se vrati.
Kada je konačno uspjela, prošlo je skoro deset godina.
Tada je saznala da je djed nastavio život.
I da je upoznao moju baku.
Nije željela uništiti njegovu novu porodicu.
Zato se nije pojavila.
„Ali prsten je poslala odmah nakon nestanka.“
Petar je klimnuo.
Dala ga je mlađem bratu i zamolila da ga odnese djedu.
Brat se uplašio roditelja.
Ostavio ga je ispred zlatare.
Djed nikada nije saznao da je to bila poruka da je živa.
„Je li baka znala da se Danica vratila?“
„Jeste.“
Tu sam se potpuno zbunila.
Petar mi je objasnio da je pozvao baku istog dana.
Njih dvije su se srele upravo u zlatarni.
Razgovarale su skoro tri sata.
Bez svađe.
Bez optuživanja.
Na kraju je baka pitala Danicu želi li prsten.
Danica je odgovorila:
„Ne. On pripada djevojci koja ga je ostavila prije 35 godina. Ja više nisam ta djevojka.“
Baka ga takođe nije uzela.
Dogovorile su se da ostane u zlatarni.
„Gdje je Danica sada?“
Petar mi je pružio papirić sa adresom.
Živjela je u domu za stare.
Otišla sam istog dana.
Kada sam rekla čija sam unuka, dugo me gledala.
A onda se nasmiješila.
„Imaš njegove oči.“
Razgovarale smo skoro cijelo popodne.
Prije odlaska pitala sam je želi li da joj donesem prsten.
Odmahnula je glavom.
„Donesi ga sebi.“
„Zašto meni?“
„Zato što ga je tvoj djed kupio jednoj ženi, tvoja baka čuvala za drugu, a obje smo na kraju shvatile da nijednoj od nas nije potreban da bismo znale da smo bile voljene.“