„MOJA KĆERKA JE SVAKOG PETKA KUPOVALA DVIJE KARTE ZA BIOSKOP, IAKO JE UVIJEK ODLAZILA SAMA. MISLILA SAM DA ČEKA NEKOG DEČKA. ONDA JE JEDNE VEČERI DOŠLA KUĆI SA STARIJIM ČOVJEKOM I REKLA: ‘MAMA, OVO JE ČOVJEK KOJI VEĆ ČETIRI GODINE SJEDI PORED MENE.’“
Moja kćerka je svakog petka kupovala dvije karte za bioskop.
Ali uvijek je odlazila sama.
Mislila sam da se tajno viđa s nekim.
Jedne večeri vratila se sa starijim čovjekom.
„Mama, ovo je gospodin Viktor.“
Zbunila sam se.
A onda je čovjek rekao:
„Vaša kćerka već četiri godine kupuje mjesto pored sebe zbog moje žene. Mislim da je vrijeme da saznate zašto.“
Viktor je imao sedamdeset četiri godine.
Sjeo je u našu dnevnu sobu, a moja kćerka Lara napravila nam je kafu.
„Kakve veze moja kćerka ima sa vašom ženom?“
Viktor je pogledao Laru.
„Da krenemo od početka?“
Sve je počelo prije četiri godine.
Lara je tada imala sedamnaest.
Jednog petka otišla je sama u bioskop.
Pored nje je sjedila starija žena.
Zvala se Olga.
Prije početka filma počele su razgovarati.
Olga joj je rekla da svakog petka dolazi u bioskop.
„Sami?“, pitala ju je Lara.
„Nekada nisam.“
Četrdeset šest godina Olga i Viktor imali su isti mali ritual.
Petkom u osam — film.
Nije bilo važno koji.
Nekada komedija.
Nekada drama.
Nekada film toliko loš da bi izašli na pola.
Ali uvijek zajedno.
Sve dok Viktor nije doživio moždani udar.
Preživio je, ali mjesecima nije mogao izlaziti iz kuće.
Olga je nastavila odlaziti sama.
Kupovala bi dvije karte.
Jednu za sebe.
Jednu za Viktora.
„Zašto kupujete njegovu ako nije ovdje?“, pitala je Lara.
Olga joj je odgovorila:
„Jer je lakše gledati prazno mjesto nego priznati sebi da ga možda više nikada neće biti na njemu.“
Lara mi ovo nikada nije ispričala.
Narednog petka ponovo je srela Olgu.
Pa narednog.
Počele su sjediti zajedno.
Poslije nekoliko mjeseci Viktor se dovoljno oporavio da ponovo može izaći.
Olga je bila presrećna.
Planirali su prvi zajednički odlazak u bioskop.
Ali nekoliko dana prije toga Olga je iznenada preminula.
„Bože…“
Viktor je klimnuo.
„Lara je došla na sahranu.“
Tada su se prvi put upoznali.
Nekoliko sedmica kasnije Lara je pozvala Viktora.
„Petak je.“
„Znam.“
„Film počinje u osam.“
Viktor nije htio ići.
Bez Olge mu nije imalo smisla.
Lara mu je odgovorila:
„Onda ću ja kupiti dvije karte.“
„Zašto dvije?“
„Jedna je već zauzeta.“
Viktor je ipak došao.
Lara je sjedila sa jedne strane.
Viktor sa druge.
Između njih prazno mjesto.
Olgino.
„Čekajte“, prekinula sam ga. „Znači četiri godine ostavljate prazno sjedište?“
„U početku.“
Poslije nekog vremena Viktor je rekao Lari da je dosta.
Olga sigurno ne bi željela da godinama plaćaju praznu stolicu.
„I šta je Lara uradila?“
Viktor se nasmijao.
„Poslušala me. Otprilike.“
Nastavila je kupovati dvije karte.
Ali drugo mjesto više nije ostajalo prazno.
Ako bi ispred blagajne vidjela nekoga ko se premišlja zbog cijene, dala bi mu kartu.
Ponekad studentu.
Ponekad starijoj osobi.
Jednom dječaku koji je čekao prijatelje ispred bioskopa jer nije imao dovoljno novca da uđe s njima.
„Znači zato dvije karte?“
Lara je klimnula.
„Jedna za mene. Jedna Olgina.“
„Ali Olga nije tu.“
Viktor me je pogledao.
„Upravo zato.“
Druga karta postala je njihov način da neko nepoznat sjedne na mjesto koje bi inače ostalo prazno.
„A vi ste išli svakog petka?“
„Skoro svakog.“
Viktor i Lara postali su prijatelji.
On joj je pričao o braku sa Olgom.
Ona njemu o školi, kasnije fakultetu, prvim ljubavima i svim problemima koje meni očigledno nije namjeravala pričati.
Pogledala sam kćerku.
„Četiri godine imaš rezervnog djeda i ništa mi nisi rekla?“
Lara se počela smijati.
„Nije rezervni.“
Viktor je dodao:
„Ja sam bioskopski.“
Dobro.
Ali još nisam razumjela zašto je baš večeras došao kod nas.
Viktor je izvadio kovertu.
„Selim se.“
Njegov sin živio je u drugom gradu.
Viktor je odlučio preseliti kod njega.
„Večeras nam je bio posljednji film.“
Lara je izgledala kao da će zaplakati.
„I šta će biti sa drugom kartom?“, pitala sam.
Viktor je spustio kovertu pred Laru.
Unutra je bila godišnja bioskopska kartica.
„Šta je ovo?“
„Olgino mjesto za narednu godinu.“
Lara je odmah odmahnula glavom.
„Ne mogu uzeti.“
„Možeš.“
„Preskupo je.“
Viktor ju je pogledao.
„Četiri godine si se raspravljala sa mnom. Nemoj misliti da ćeš pobijediti baš posljednje večeri.“
Uz karticu je bila fotografija.
Mladi Viktor i Olga ispred bioskopa.
Na poleđini je napisao:
„Ne čuvaj prazna mjesta. Popuni ih ljudima.“
Lara je ipak prihvatila.
Viktor se preselio.
Ali svakog petka njih dvoje razmijene poruku o filmu koji je Lara gledala.
Ponekad ga Viktor pogleda u svom gradu pa se poslije svađaju oko toga je li bio dobar.
Prije nekoliko mjeseci Lara nije mogla otići u bioskop.
Imala je temperaturu.
Bilo je petak.
Oko sedam uveče prišla mi je i pružila dvije karte.
„Šta je ovo?“
„Idi ti.“
„S kim?“
„S kim hoćeš.“
Pogledala sam drugu kartu.
„A ova?“
Lara se nasmijala.
„Nemoj je vratiti. Ako vidiš nekoga ko sjedi sam, znaćeš šta da uradiš.“
Otišla sam.
Ispred sale sam primijetila stariju ženu.
Čekala je početak filma sama.
Pitala sam je želi li kartu.
Iznenađeno me pogledala.
„Zašto mi je poklanjate?“
Na trenutak nisam znala šta da kažem.
Onda sam se sjetila Viktora, Olge i četiri godine o kojima nisam znala ništa.
Nasmiješila sam se.
„Zato što je šteta da dobro mjesto ostane prazno.“