NAKON ŠTO MI JE MUŽ UMRO, SVAKOG 15. U MJESECU NA VRATA JE STIZAO BUKET OD 12 BIJELIH RUŽA: Prvi put sam pomislila da ih je naručio unaprijed. Ali cvijeće je nastavilo stizati pune dvije godine. Cvjećar mi nikada nije želio reći ko plaća. Jednog mjeseca buket nije stigao. Umjesto njega, pred vratima je stajala žena koju nikada nisam vidjela. U ruci je držala posljednjih 12 ruža i rekla: „Mislim da je vrijeme da saznate zašto vam ih je moj muž slao.“
Moj suprug Dejan preminuo je iznenada sa pedeset dvije godine.
Bili smo u braku dvadeset sedam godina.
Petnaesti u mjesecu bio je datum kada smo se upoznali.
Zato me prvi buket, koji je stigao samo nekoliko sedmica nakon njegove smrti, potpuno slomio.
Na kartici je pisalo:
„Za Milenu.“
Ništa više.
Pozvala sam cvjećaru.
Pitala sam je li Dejan unaprijed platio dostavu.
Vlasnik je samo rekao:
„Gospođo, buket je plaćen. Više od toga ne mogu reći.“
Sljedećeg mjeseca stigao je novi.
Pa još jedan.
I još jedan.
Dvije godine, svakog petnaestog, tačno 12 bijelih ruža.
Djeca su bila uvjerena da je njihov otac prije smrti sve organizovao.
I ja sam počela vjerovati u to.
A onda jednog petnaestog ruža nije bilo.
Oko šest uveče neko je pozvonio.
Ispred mene je stajala žena od oko šezdeset godina.
Držala je buket.
„Vi ste Milena?“
„Jesam.“
„Ja sam Gordana.“
Pružila mi je cvijeće.
„Ovo je posljednji buket.“
„Zašto posljednji?“
Tada je izgovorila onu rečenicu:
„Mislim da je vrijeme da saznate zašto vam ih je moj muž slao.“
Osjetila sam kako mi se stomak steže.
Prva pomisao bila mi je užasna.
Da je Dejan imao drugi život.
Da je nešto skrivao.
Pozvala sam Gordanu unutra.
Iz torbe je izvadila staru fotografiju.
Na njoj su bila dvojica mladića u vojnim uniformama.
Jedan je bio moj Dejan.
Drugog nisam poznavala.
„Ovo je moj muž, Željko.“
Njih dvojica služili su vojsku zajedno.
Nakon toga izgubili su kontakt.
Ponovo su se sreli slučajno skoro trideset godina kasnije.
Ali Željko je tada prolazio kroz najteži period života.
Firma mu je propala.
Dugovao je novac.
Gordana je bila teško bolesna, a on nije imao dovoljno ni za njene lijekove.
Jedne večeri nazvao je Dejana.
Nije tražio novac.
Samo je želio razgovarati sa nekim ko ga je poznavao prije nego što mu se život raspao.
Dejan je sljedećeg jutra otišao kod njega.
Platio je nekoliko računa.
Pomogao mu da pronađe posao kod svog poznanika.
I narednih mjeseci ga redovno zvao.
„Moj muž je uvijek govorio da mu Dejan nije dao novac“, rekla je Gordana. „Dao mu je razlog da ponovo ustane.“
Nisam razumjela kakve veze imaju ruže.
Onda mi je pružila kovertu.
U njoj je bilo pismo napisano Željkovom rukom.
Nakon Dejanove smrti Željko je došao na sahranu.
Nisam ga primijetila među desetinama ljudi.
Tamo je čuo kako neko spominje da smo se Dejan i ja upoznali petnaestog.
Kasnije je saznao da mi je Dejan svakog mjeseca na taj datum donosio bijele ruže.
Odlučio je nastaviti njegovu malu tradiciju.
„Zašto mi se nikada nije predstavio?“
Gordana je zaplakala.
„Jer nije želio da zahvaljujete njemu za nešto što je smatrao Dejanovim.“
„A zašto ste sada vi došli?“
Pogledala je prema buketu.
Željko je preminuo prije devet dana.
Pred kraj života zamolio ju je da donese posljednjih dvanaest ruža.
I da mi tek tada objasni sve.
U koverti je bila još jedna kratka poruka:
„Milena, Dejan mi je jednom pomogao kada sam mislio da više nemam zbog čega ustati ujutro. Nisam mu mogao vratiti ono što je učinio. Zato sam dvije godine samo pazio da jedna njegova navika ne nestane zajedno s njim.“
Dugo sam sjedila sa Gordanom.
Dvije žene koje su upravo izgubile muževe, a do tog dana nisu znale jedna za drugu.
Sljedećeg mjeseca došao je petnaesti.
Prvi put nakon dvije godine niko nije pozvonio.
Ipak, na mom stolu ponovo je bilo dvanaest bijelih ruža.
Ovoga puta kupila sam ih sama.
Šest sam ostavila pored Dejanove fotografije.
A šest odnijela Gordani.
Od tada to radimo svakog petnaestog.
Jer sam tek tada shvatila da ruže dvije godine nisu stizale samo zbog ljubavi mog pokojnog muža prema meni.
Stizale su i zbog jednog starog prijateljstva o kojem Dejan nikada nije smatrao da treba da se hvali.