„Nemojte sipati gorivo u taj auto!“
Radnik benzinske pumpe istrčao je iz objekta i počeo mahati rukama prema meni.
Već sam držao pištolj za gorivo.
„Šta je problem?“
Prišao je i pogledao registraciju.
„Jeste li vi vlasnik?“
„Jesam.“
„Koliko dugo?“
„Pet godina.“
Čovjek je izvadio telefon.
„Onda mi objasnite zašto je vaš automobil ovdje natočio 78 litara goriva prije 40 minuta i otišao bez plaćanja.“
Pogledao sam svoj mali automobil.
Rezervoar mu nije mogao primiti ni 60 litara.
„To je nemoguće.“
„Imamo kameru.“
Ušli smo unutra.
Na snimku je bio crni automobil.
Ista marka.
Isti model.
Ista boja.
A na tablicama — moja registracija.
„To nije moj auto.“
Radnik je povećao snimak.
„Tablice jesu.“
Pozvao je šefa smjene.
Ja sam izvadio telefon i pokazao fotografiju svog automobila snimljenu tog jutra ispred zgrade.
Na zadnjem braniku imao sam veliku ogrebotinu.
Auto sa pumpe nije je imao.
„Neko vozi sa kopijom mojih tablica.“
Šef je odmah pozvao policiju.
Mislio sam da će uzeti izjavu i da je tu priča završena.
Nije.
Policajac je ukucao moju registraciju u sistem.
Pogledao me.
Onda ponovo ekran.
„Gdje ste bili sinoć u 23:20?“
„Kod kuće.“
„Sigurni?“
„Naravno.“
„Vaše tablice su sinoć snimljene još jednom.“
„Gdje?“
„Na naplatnoj rampi. 167 kilometara odavde.“
Osjetio sam kako mi se stomak steže.
„Nisam bio tamo.“
„Imate li dokaz?“
Imao sam.
Telefon mi je bio povezan na kućni Wi-Fi, a kamera zgrade snimila je moj automobil na parkingu cijelu noć.
Policajac je klimnuo.
„Dobro. Onda neko zaista koristi duplikat.“
Radnik pumpe vratio je snimak.
„Čekajte.“
Zaustavio je kadar na vozaču.
Lice se nije jasno vidjelo.
Ali na suvozačevom sjedištu bila je velika narandžasta torba.
Policajac se približio monitoru.
„Pustite trenutak kada odlazi.“
Auto nije krenuo prema glavnoj cesti.
Skrenuo je iza pumpe, prema industrijskoj zoni.
„Tamo nema ničega osim skladišta“, rekao je radnik.
Policija je krenula da provjeri.
Meni su rekli da mogu kući.
Dva sata kasnije zazvonio mi je telefon.
„Morate doći u stanicu.“
„Jeste li pronašli auto?“
„Jesmo.“
„I čovjeka?“
„Ne.“
Automobil je pronađen napušten iza jednog skladišta.
Tablice su bile moje.
Ali vozilo je imalo još nešto neobično.
Broj šasije bio je djelimično izbrušen.
U gepeku su pronašli šest kompleta registarskih tablica.
„Šta rade sa toliko tablica?“, pitao sam.
Policajac je spustio nekoliko fotografija na sto.
„Mijenjaju ih.“
Isti automobil je posljednjih mjesec dana korišten za krađe goriva, sitne krađe iz skladišta i nekoliko bijegova sa parkinga bez plaćanja.
Svaki put druge tablice.
„Zašto baš moje?“
„Vjerovatno slučajno.“
Ali onda je policajac izvadio još jednu fotografiju.
Na njoj je bio moj automobil parkiran ispred zgrade.
Fotografija je očigledno napravljena iz drugog auta.
„Ovo smo pronašli u telefonu ostavljenom u vozilu.“
„Znači nije slučajno.“
„Ne.“
Neko je namjerno fotografisao moj auto i napravio identične tablice.
Još čudnije, u telefonu su bile fotografije desetina automobila.
Uvijek isti princip.
Običan automobil.
Čista istorija.
Bez prijava.
Tablice bi kopirali i koristili nekoliko dana.
Onda bi prešli na sljedeće.
„Kako biraju automobile?“
Policajac je otvorio jednu fotografiju.
Na njoj se vidio parking velikog servisa za pranje automobila.
Odjednom sam se sjetio.
Prije dvije sedmice ostavio sam auto tamo na detaljnom čišćenju.
Radnik mi je rekao da će trajati skoro tri sata.
„Bio sam ovdje.“
Policija je provjerila servis.
Vlasnik je odmah dao snimke kamera.
Na njima se vidjelo nešto što niko nije očekivao.
Dok su dva radnika čistila moj automobil, treći muškarac je prolazio parkingom i fotografisao tablice.
Nije bio zaposlen.
Dolazio je gotovo svaki dan.
Ponekad bi sjedio u obližnjem kafiću po nekoliko sati.
Fotografisao je automobile koji ostaju duže.
Zašto?
Jer je pretpostavljao da vlasnici neće primijetiti ništa neobično dok njihove prave tablice i dalje stoje na automobilima.
Policija ga je identifikovala preko snimaka iz kafića.
Ali kada su došli na njegovu adresu, njega nije bilo.
Pronašli su samo garažu.
U njoj mašinu za izradu tablica, desetine praznih metalnih ploča i još 34 gotova para tablica.
Među njima je bio još jedan par sa mojom registracijom.
Mislio sam da je to kraj.
Tri dana kasnije dobio sam kovertu.
Unutra kazna za prekoračenje brzine.
147 km/h.
Mjesto: grad u kojem nikada nisam bio.
Vrijeme: dan nakon što je policija pronašla lažni automobil.
Odmah sam nazvao policajca.
„Opet moje tablice.“
Ćutao je nekoliko sekundi.
„Koji datum?“
Rekao sam.
„Nemoguće.“
„Zašto?“
„Oba lažna para koja smo pronašli su kod nas.“
„Onda postoji treći.“
Nastala je tišina.
„Pošaljite mi fotografiju kazne.“
Poslao sam.
Deset minuta kasnije nazvao me.
„Auto nije isti.“
„Kako nije?“
„Druga marka.“
Neko je stavio kopiju moje registracije na potpuno drugi automobil.
Tada su shvatili da čovjek kojeg traže nije radio sam.
U narednim sedmicama pronađena su još dvojica.
Prodavali su lažne tablice ljudima koji su htjeli izbjeći kazne, putarine ili povezivanje vozila sa drugim prekršajima.
Moje su jednostavno završile kod više kupaca.
Morao sam dokazivati gdje je moj automobil bio za svaku kaznu koja je stigla.
Na kraju sam dobio novu registraciju.
Mjesec dana kasnije ponovo sam otišao na istu benzinsku pumpu.
Radnik me prepoznao.
Pogledao je auto.
Pa tablice.
„Nove?“
„Nove.“
„Da provjerim jeste li već natočili gorivo danas?“
„Provjeri.“
Nasmijao se.
Napunio sam rezervoar i otišao da platim.
Kada sam se vratio, stajao je iza mog auta i fotografisao tablice.
„Šta radiš?!“
Podigao je ruke.
„Polako! Samo za našu evidenciju.“
„Briši fotografiju.“
„Zašto?“
Otvorio sam vrata.
„Jer sam sa starim tablicama već imao dovoljno avantura.“
Od tada, kad god neko izvadi telefon iza mog automobila, ne gledam da li fotografiše mene.
Gledam u šta mu je uperena kamera.