„Oprostite, jeste li vi čovjek koji je svakog petka kupovao dvije karte za isti film?“
Blagajnica starog kina zaustavila me dok sam tražio sitniš.
„Ne razumijem.“
„Dvije karte. Zadnji red. Sjedišta 16 i 17.“
Odmahnuo sam glavom.
„Prvi put sam ovdje nakon možda deset godina.“
Žena me pogledala kao da sam upravo rekao nešto nemoguće.
„Onda imate nekoga ko vam nevjerovatno liči.“
Nasmijao sam se, uzeo kartu i otišao u salu.
Nisam ni slutio da ću se dvadeset minuta kasnije vratiti do blagajne i pitati:
„Možete li mi pokazati tog čovjeka?“
Sve je počelo kada sam sjeo na svoje mjesto.
Sala je bila skoro prazna.
Pet minuta prije početka ušao je stariji čovjek sa šeširom.
Polako je prošao pored mene.
Sjeo je u zadnji red.
Na sjedište 16.
Sjedište 17 ostalo je prazno.
Blagajnica je provirila kroz vrata i pogledala prema njemu.
Onda prema meni.
Pokazala mi je očima:
To je on.
Pogledao sam čovjeka pažljivije.
I zaista…
Liči na mene.
Ne kao blizanac.
Ali dovoljno da mi postane neprijatno.
Isti oblik lica.
Sličan nos.
Čak je imao mali ožiljak iznad desne obrve, na gotovo istom mjestu gdje ga imam i ja.
Film je počeo.
Nisam gledao ni pet minuta.
Ustao sam i izašao.
„Ko je on?“ pitao sam blagajnicu.
„Ne znam. Dolazi mjesecima.“
„Sam?“
„Uvijek.“
„Zašto onda kupuje dvije karte?“
Slegnula je ramenima.
„Nikada nisam pitala.“
„Koji film gleda?“
„Nije bitno koji. Svakog petka kupi dvije karte.“
To mi je bilo još čudnije.
Sačekao sam kraj projekcije.
Stariji čovjek izašao je među posljednjima.
Prošao je pored mene.
Zastao.
Vratio se dva koraka.
„Mogu li vas nešto pitati?“ rekao je.
„Možete.“
„Kako vam se zvala majka?“
Osjetio sam nelagodu.
„Zašto vas to zanima?“
„Samo recite.“
„Milena.“
Čovjek je zatvorio oči.
„Naravno.“
„Poznavali ste je?“
Nije odgovorio.
Iz džepa je izvadio staru bioskopsku kartu.
Papir je bio skoro žut.
Na njoj je još mogla da se pročita godina:
1989.
„Ovo čuvam 37 godina.“
„Kakve veze ima sa mojom majkom?“
Pružio mi je kartu.
Na poleđini je rukom bilo napisano:
„Petak, 20:00. Ako se predomisliš, sjedište 17 će biti slobodno.“
Prepoznao sam rukopis.
Majčin.
Umrla je prije šest godina.
„Ko ste vi?“
Čovjek je pogledao prema praznoj sali.
„Zovem se Petar.“
Očekivao sam veliku porodičnu tajnu.
Da mi kaže da je bio njena velika ljubav.
Možda čak da je moj otac.
Ali Petar se nasmijao kada sam ga to pitao.
„Ne. Ništa od toga.“
Njegova priča bila je mnogo jednostavnija.
I nekako još čudnija.
Petar i moja majka odrasli su u istoj ulici.
Bili su najbolji prijatelji.
Ne momak i djevojka.
Prijatelji.
Kada su imali dvadesetak godina, svakog petka išli su u ovo kino.
Uvijek ista sjedišta.
16 i 17.
Onda je Petar dobio posao u Njemačkoj.
Planirao je otići na nekoliko godina.
Moja majka pokušavala ga je odgovoriti.
„Govoriš kao da je otišao na kraj svijeta“, rekao sam.
„Tada je tako izgledalo.“
Veče prije njegovog odlaska posvađali su se.
Petar joj je rekao nešto ružno.
Ona njemu još gore.
Otišao je ljut.
Nisu se pozdravili.
Nekoliko mjeseci kasnije vratio se na kratko.
Nazvao ju je.
Nije se javila.
Onda je pronašao kartu u svom starom poštanskom sandučetu.
Petak.
20:00.
Sjedište 17.
„Jeste li došli?“
Petar je dugo gledao kartu.
„Nisam.“
„Zašto?“
„Ponos.“
Majka je sjedila sama.
Petar se vratio u Njemačku.
Prošle su godine.
Oboje su osnovali porodice.
Život je nastavio.
„Ali zašto sada dolazite svakog petka?“
„Zato što sam prije godinu dana saznao da je umrla.“
Neko od starih komšija mu je rekao.
Petar je tada prvi put nakon skoro četiri decenije došao pred njenu kuću.
Tamo više nije živio niko koga poznaje.
Zatim je došao u kino.
Kupio dvije karte.
Sjeo na mjesto 16.
Mjesto 17 ostavio prazno.
„Mislio sam da ću doći jednom.“
„A dolazite mjesecima.“
„Da.“
„Zašto?“
„Jer sam shvatio koliko je glupo čuvati mjesto za nekoga kome se nisi pojavio dok je bio živ.“
Ta rečenica me pogodila.
Ali nešto mi nije odgovaralo.
„Čekajte. Blagajnica kaže da dolazite svakog petka. Zašto je onda mislila da sam ja vi? Imate skoro sedamdeset godina, ja četrdeset.“
Petar se nasmijao.
„Pitajte svoju majku.“
„Ne mogu.“
„Onda pogledajte kartu.“
Ponovo sam je okrenuo.
Ispod poruke koju sam već pročitao nalazila se još jedna rečenica, skoro potpuno izblijedjela:
„Ako ne dođeš, jednog dana ću poslati svog sina da zauzme tvoje mjesto.“
Zaledio sam se.
„Ja tada nisam ni bio rođen.“
„Znam.“
„Kako je znala da će imati sina?“
„Nije znala.“
Majka se samo šalila.
Ali dogodilo se nešto što ni ona ni Petar nisu mogli predvidjeti.
Ja sam tog petka došao u kino potpuno slučajno.
Nisam znao za kartu.
Nisam znao za sjedišta.
Nisam znao za njihovu svađu.
Došao sam jer mi je sastanak otkazan i nisam želio odmah kući.
„Koje ste sjedište kupili?“ pitao je Petar.
Izvadio sam svoju kartu.
Nisam je do tada ni pogledao.
Na njoj je pisalo:
Red 12. Sjedište 17.
Petar se nasmijao.
„Pogrešan red, ali dobro.“
Sjeli smo u kafić pored kina.
Pričao mi je o majci kakvu nikada nisam poznavao.
Kako je kao djevojka pobjegla sa časa da gleda film.
Kako je jednom potrošila cijelu platu na polovni fotoaparat.
Kako je mrzila grožđice.
„I ja ih mrzim.“
„Znam.“
„Kako znaš?“
„Isti izraz lica napraviš kad ih spomenem.“
Prvi put sam se nasmijao.
Sljedećeg petka Petar me nazvao.
„Film počinje u osam.“
„I?“
„Imam dvije karte.“
Otišao sam.
Ali kada smo ušli, nije sjeo na 16.
Pružio mi je obje karte.
„Šta radiš?“
„Dosta sam čuvao prazno mjesto.“
„A gdje ćeš ti?“
Pokazao je kartu u svojoj ruci.
Kupio je još jednu.
Sjedište 18.
Sjeo sam na 17.
Petar na 18.
A sjedište 16 ostalo je prazno.
Pred početak filma pogledao sam ga.
„Nisi li nešto pomiješao?“
„Nisam.“
Pokazao je prema praznom mjestu.
„Trideset sedam godina ja sam čekao da ona dođe.“
Ugasila su se svjetla.
Petar je tiho dodao:
„Red je da večeras mi dođemo kod nje.“