Prije četiri mjeseca pozvala me direktorica osnovne škole i pitala zašto već treći put nisam došao po svoju kćerku.
Mislio sam da je neko pogriješio broj.
„Nemam kćerku.“
Žena je zaćutala.
„Gospodine Nikola, djevojčica vas je navela kao oca. U dokumentaciji imamo i kopiju vaše lične karte.“
Imam sina od devet godina. Kćerku nikada nisam imao.
„Kako se djevojčica zove?“
„Lana.“
„Ne poznajem nikakvu Lanu.“
Direktorica je rekla da djevojčica ima jedanaest godina i da je prije mjesec dana prešla u njihovu školu.
Njena majka se nijednom nije pojavila.
Odlučio sam otići.
Kada sam ušao u kancelariju, djevojčica je sjedila pored direktorice.
Čim me je vidjela, ustala je.
„Tata!“
Zaledio sam se.
„Lana, ja nisam tvoj tata.“
Djevojčica me gledala zbunjeno.
„Jesi.“
Izvadila je telefon.
Na fotografiji smo bili ona i ja.
Stajali smo ispred neke kuće i držali rođendansku tortu.
Fotografija je bila snimljena prije dvije godine.
„Ovo nisam ja.“
Ali čovjek na slici imao je moje lice.
Isti ožiljak iznad obrve.
Čak je nosio sat identičan mom.
Pozvao sam policiju.
Lana je tvrdila da je njen otac posljednji put došao po nju prije tri sedmice.
„Gdje ti je majka?“
„Na putu.“
„Gdje?“
„Tata kaže da ne smijem govoriti.“
Policija je provjerila dokumente.
Na njenom rodnom listu kao otac je zaista bilo moje ime.
Potpis nije bio moj.
DNK test riješio bi sve.
Urađen je nekoliko dana kasnije.
Lana nije bila moja kćerka.
Ali rezultat je pokazao da smo bliski krvni srodnici.
Laboratorija je procijenila da sam joj najvjerovatnije stric.
To nije bilo moguće.
Bio sam jedinac.
Nazvao sam majku.
„Jesam li ikada imao brata?“
Dugo je ćutala.
„Zašto pitaš?“
„Samo odgovori.“
„Ne.“
Pokazao sam joj Laninu fotografiju.
Ispala joj je iz ruke.
„Odakle ti ovo dijete?“
„Poznaješ je?“
„Ne.“
Laganje sam joj vidio na licu.
Nakon pola sata priznala je da sam rođen kao blizanac.
Moj brat zvao se Luka.
Navodno je umro nekoliko sati nakon porođaja.
„Zašto mi nikada nisi rekla?“
„Nisam mogla.“
Provjerili smo bolničku arhivu.
Luka nije umro.
Uopšte nije postojao smrtni list.
Iz porodilišta ga je preuzeo moj otac.
„Tata?“
Otac je umro prije šest godina.
Majka je tvrdila da ništa nije znala.
Rekao joj je da je druga beba umrla.
Policija je preko starih evidencija pronašla porodicu koja je odgojila Luku.
Živjeli su stotinjak kilometara dalje.
Oboje su već bili mrtvi.
Ali komšija nam je pokazao fotografiju njihovog sina.
Bio sam to praktično ja.
„Gdje je Luka?“
„Odselio se prije desetak godina.“
Lanin DNK uporedili smo sa sačuvanim medicinskim uzorkom Lukine usvojene majke.
Nije bilo srodstva.
Sve je ukazivalo da je Luka njen otac.
Policija je pronašla adresu na kojoj je Lana živjela prije preseljenja.
Stan je bio prazan.
U jednoj ladici pronašli smo fotografije.
Na desetinama je bio Luka.
Na nekima sa Lanom.
Na nekima sa ženom koju nisam poznavao.
A onda sam pronašao fotografiju koja me je potpuno zbunila.
Na njoj su bili Luka i moja supruga.
Snimljena je prošlog ljeta.
Stajali su ispred restorana.
„Poznaješ ga?“
Supruga je problijedjela.
„To si ti.“
„Nisam.“
Zaklela se da je bila uvjerena da sam čovjek na fotografiji ja.
Rekla je da sam je tog dana nazvao i rekao da se nađemo.
„Ali ja sam tada bio na službenom putu.“
„Znam. Mislila sam da si se ranije vratio.“
Luka se predstavljao kao ja.
Koliko dugo?
Pregledali smo moje bankovne račune.
Pronašli smo podizanja novca u gradovima u kojima nisam bio.
Ulazio je u moj život godinama, a da niko nije primijetio.
Tada je policija pronašla Lanu.
Nestala je iz škole istog popodneva kada sam razgovarao sa direktorom.
Sigurnosna kamera pokazala je muškarca koji je došao po nju.
Moje lice.
Luka.
Ali djevojčica je pronađena dva dana kasnije kod jedne starije žene.
Muškarca nije bilo.
Starica je rekla:
„Ostavio je Lanu i rekao da će Nikola uskoro shvatiti.“
„Shvatiti šta?“
Predala mi je kovertu.
Unutra je bio ključ od bankarskog sefa.
U sefu smo pronašli očev dnevnik.
Počeo ga je pisati nekoliko mjeseci prije našeg rođenja.
Iz njega smo saznali da Luka nije slučajno odvojen od mene.
Otac je to uradio namjerno.
Ali nije napisao zašto.
Posljednje stranice nedostajale su.
U sefu je bila i VHS kaseta.
Na snimku otac sjedi za stolom.
„Nikola i Luka imaju šest mjeseci“, govori.
„Ako jednog dana gledate ovo, morate znati da sam napravio ono što sam morao.“
Zatim pokazuje dvije bebe.
„Jedan od vas ostaje sa nama. Drugi mora otići.“
Snimak se prekida.
Majka je plakala.
„Nikada nisam znala.“
Ali na drugoj kaseti pojavila se i ona.
Stajala je pored oca.
„Siguran si da neće saznati?“, pita.
„Ako ih nikada ne spojimo, neće.“
Pogledao sam majku.
„Rekla si da nisi znala.“
Nije mogla odgovoriti.
Policija je pronašla Luku nakon mjesec dana.
Nije bio u bijegu.
Radio je u malom hotelu pod drugim imenom.
Kada smo se sreli, samo me je gledao.
Kao ogledalo.
„Zašto si koristio moj identitet?“
„Da vidim kakav život sam mogao imati.“
„A Lana?“
„Moja je.“
DNK je potvrdio.
„Zašto nas je otac razdvojio?“
Luka je rekao da ni on nije znao sve.
Ali pronašao je posljednje stranice dnevnika.
Na jednoj je pisalo:
„Nikola je naš. Luka nije.“
„Ali mi smo blizanci.“
„Jesmo.“
Uradili smo DNK sa majkom.
Ja sam bio njen sin.
Luka takođe.
Testirali smo očev stari medicinski uzorak.
Ja sam bio njegov sin.
Luka nije.
Ljekar nam je objasnio da je moguće, iako izuzetno rijetko, da dvojajčani blizanci imaju različite biološke očeve.
Majka je tvrdila da nikada nije bila sa drugim muškarcem.
„Onda ko je Lukin otac?“
Luka je izvadio fotografiju.
Na njoj je majka bila trudna.
Pored nje moj otac i još jedan muškarac.
Prepoznao sam ga.
Bio je očev najbolji prijatelj, čovjek kojeg sam cijelog djetinjstva zvao kumom.
Umro je prije dvije godine.
Majka je vikala da nikada nije bila sa njim.
DNK iz njegovih sačuvanih stvari pokazao je da je Luka njegov sin.
Ali majka je i dalje tvrdila da je nemoguće.
Policija je tada pronašla medicinsku dokumentaciju iz privatne klinike.
Majka je prije trudnoće prolazila kroz liječenje neplodnosti.
U jednom postupku korištena su dva različita uzorka.
Jedan očev.
Drugi kumov.
Bez njenog znanja.
„Ko je to uradio?“
Na dokumentu je bio potpis doktora.
Isti doktor koji je kasnije potpisao lažnu potvrdu da je Luka umro.
Bio je živ i još uvijek je radio.
Kada smo došli kod njega, nije poricao.
„Zašto ste to uradili?“
„Nisam ja odlučio da razdvojim djecu.“
„Ko jeste?“
„Vaš otac.“
„Zašto?“
Doktor je otvorio stari dosije.
„Jer je nekoliko dana nakon porođaja urađen još jedan test.“
„Kakav test?“
„Genetski.“
Pokazao nam je rezultat.
Luka i ja jesmo bili blizanci.
Imali smo različite očeve.
Ali test je otkrio još nešto.
Kum i moj otac bili su krvni srodnici.
„Braća?“
Doktor je odmahnuo glavom.
„Otac i sin.“
Moj otac je zapravo bio kumov biološki sin.
To je značilo da je Luka istovremeno bio moj brat po majci i biološki stric po ocu.
Mislio sam da je to razlog zbog kojeg nas je otac razdvojio.
Nije bio.
Doktor je okrenuo posljednju stranicu.
Na njoj su bila četiri imena beba.
Moje.
Lukino.
I još dva.
„Ko su ovo?“
„Djeca rođena istog dana iz istog postupka.“
„Naša braća?“
„Ne znam.“
Jedno ime mi nije značilo ništa.
Drugo jeste.
Bilo je to ime moje supruge.
Pogledao sam doktora.
„Ovo je greška.“
Odmahnuo je glavom.
„Zato je vaš otac razdvojio vas i Luku. Nije pokušavao sakriti ko vam je otac. Pokušavao je spriječiti da se četvoro djece ikada upozna.“