Prije mjesec dana žena me poslala u školu na roditeljski sastanak umjesto nje.
Vratio sam se kući kao trener košarkaške ekipe.
A košarku nisam igrao još od srednje škole.
Naš sin Luka ide u peti razred. Žena obično ide na sastanke, ali tog dana je radila do kasno.
„Samo sjedi, slušaj i nemoj se prijavljivati ni za šta“, rekla mi je prije nego što sam krenuo.
„Imam četrdeset godina. Mislim da mogu preživjeti roditeljski.“
To je bila moja prva greška.
Na kraju sastanka učiteljica je rekla:
„Još samo jedno pitanje. Treba nam roditelj koji bi pomogao djeci oko školskog turnira u košarci.“
Nastala je potpuna tišina.
Svi su gledali u telefone.
Ja sam pokušavao pronaći ključeve u džepu.
U tom trenutku čovjek pored mene podigao je ruku.
Mislio sam da se prijavljuje.
Nije.
Pokazao je prema meni.
„On je igrao košarku.“
Dvadeset roditelja se okrenulo.
„Molim?“
Bio je to Goran, otac jednog Lukinog druga.
Poznavao me iz srednje škole.
„Bio je odličan.“
„Gorane, prije dvadeset dvije godine.“
Učiteljica se nasmijala.
„Savršeno!“
„Ne, čekajte—“
„Djeca treniraju utorkom i četvrtkom.“
Tako sam postao trener.
Kada sam došao kući, žena me samo pogledala.
„Šta sam ti rekla?“
„Nisam podigao ruku.“
„Kako si onda postao trener?“
„Goran ju je podigao umjesto mene.“
Sljedećeg utorka pojavilo se deset dječaka.
Prvih pet minuta shvatio sam da nemamo nikakve šanse.
Jedan nije mogao pogoditi koš ni kada stoji ispod njega.
Drugi je svaki put kada dobije loptu pokušavao šutirati sa pola terena.
Treći je došao samo zato što mu je majka obećala hamburger poslije treninga.
A moj Luka?
„Tata, samo da znaš, ja sam rezerva.“
„Zašto?“
„Ne znam igrati.“
„Odlično. Trener ne zna trenirati, igrači ne znaju igrati. Imamo sistem.“
Turnir je bio za šest sedmica.
Na prvom treningu izgubili smo prijateljsku utakmicu 38:4.
Naša četiri poena postigao je dječak koji je pokušao dodati loptu saigraču.
Lopta je slučajno završila u košu.
Roditelji druge ekipe su čak prestali navijati jer im nas je bilo žao.
Nakon utakmice djeca su sjedila na klupi.
„Treneru, jesmo li najgora ekipa?“, pitao je jedan.
Pogledao sam rezultat.
„Trenutno? Vjerovatno.“
Svi su spustili glave.
„Ali to je dobra vijest.“
„Kako?“
„Nemamo šta da pokvarimo.“
Odlučio sam zaboraviti sve ozbiljne treninge.
Nismo učili komplikovane akcije.
Učili smo tri stvari.
Dodaj loptu.
Trči nazad u odbranu.
Ne pucaj sa pola terena osim ako te ne juri medvjed.
Posljednje pravilo bilo je posebno namijenjeno Filipu.
Nakon tri sedmice više nismo izgledali potpuno izgubljeno.
A onda se pojavio problem.
Na turniru je trebalo igrati osam ekipa.
Dan prije prve utakmice naš najbolji igrač dobio je temperaturu.
Drugi je izvrnuo zglob.
Ostalo nas je osam.
„Možemo odustati“, rekla je učiteljica.
Djeca su odmah počela protestovati.
„Ne odustajemo!“
Nisam imao srca reći ne.
Prvu utakmicu igrali smo protiv škole koja je prethodne godine osvojila turnir.
Na poluvremenu smo gubili 24:7.
Prišao sam klupi.
„Je li neko umro?“
Gledali su me.
„Ne.“
„Onda zašto izgledate kao da ste na sahrani?“
Luka je rekao:
„Zato što nas razbijaju.“
„Tačno. A očekivali smo šta? Da postanemo Lakersi za šest sedmica?“
Počeli su se smijati.
„Izađite i pokušajte da drugo poluvrijeme izgubimo manje.“
Izgubili smo utakmicu.
42:25.
Djeca su slavila kao da su pobijedila.
Jer drugo poluvrijeme bilo je 18:18.
Turnir je imao čudan sistem — i ekipe koje izgube prvu utakmicu nastavljale su u donjem dijelu takmičenja.
Sljedećeg dana dobili smo prvu utakmicu.
31:29.
Koš za pobjedu postigao je Filip.
Sa pola terena.
Naravno.
„MEDVJED!“, vikao je dok je trčao prema meni.
Narednu utakmicu ponovo smo dobili.
Odjednom smo stigli do finala donjeg dijela turnira.
Nije to bilo finale za ukupnog pobjednika.
Igrali smo za peto mjesto.
Ali djeci je izgledalo kao NBA finale.
Minut prije kraja rezultat je bio izjednačen.
Luka je cijeli turnir proveo uglavnom na klupi.
Jedan dječak je napravio petu ličnu grešku.
Morao sam nekoga ubaciti.
Pogledao sam Luku.
On je odmahnuo glavom.
„Nemoj mene.“
„Ulazi.“
„Tata.“
„Luka.“
„Ali ja nisam dao nijedan koš cijele godine.“
„Onda protivnici neće očekivati ništa.“
Ušao je.
Dvadeset sekundi prije kraja dobio je loptu potpuno sam.
Svi su viknuli:
„ŠUTIRAJ!“
Luka je pogledao koš.
I dodao loptu Filipu.
Filip je pogodio.
Pobijedili smo 36:34.
Djeca su skočila na Luku.
„Zašto nisi šutirao?“, pitao sam ga poslije.
„Rekao si da dodamo ako je neko u boljoj poziciji.“
Nisam imao odgovor.
Osvojili smo peto mjesto.
Dobili smo malu plastičnu medalju i diplomu.
Kada sam došao kući, stavio sam medalju na sto.
Žena je pogledala.
„Znači ipak nisi sve upropastio.“
„Peto mjesto.“
„Od osam ekipa?“
„Ne moraš baš tako govoriti.“
Mislio sam da je moja trenerska karijera završena.
Sedmicu kasnije nazvala me učiteljica.
„Imam dobre vijesti.“
„Ako je opet nešto sa sportom, nisu dobre.“
Roditelji su glasali da žele da nastavim voditi ekipu sljedeće godine.
„Ko je glasao za mene?“
„Skoro svi.“
Odmah sam nazvao Gorana.
„Jesi li opet ti nešto uradio?“
„Nisam.“
„Kunem se, ako si me ponovo prijavio—“
Počeo se smijati.
„Ovaj put si se sam uvalio.“
Najgore je što je bio u pravu.
Danas još uvijek treniram djecu.
I dalje nisam neki trener.
Oni i dalje nisu neka ekipa.
Filip i dalje šutira sa mjesta sa kojih normalan čovjek ne bi ni pokušao.
Ali prije nekoliko dana Luka mi je rekao:
„Tata, sljedeće godine neću biti rezerva.“
„Kako znaš?“
„Trener me voli.“
Pogledao sam ga.
„Trener razmišlja da te izbaci iz ekipe zbog nepotizma.“
Počeo je da se smije.
A žena me svaki put kada krenem na trening podsjeti na onu prvu večer:
„Samo sjedi, slušaj i nemoj se prijavljivati ni za šta.“
Da sam je poslušao, vjerovatno bih imao dva slobodna popodneva sedmično.
Ali ne bih imao malu plastičnu medalju koju Luka i dalje drži na polici kao da smo osvojili prvenstvo svijeta.