Prije nekoliko sedmica otišao sam u jedan mali restoran na ručak. Bio sam sam, pa me konobar smjestio za sto pored prozora.
Naručio sam supu i meso.
Kada sam završio, tražio sam račun.
Konobar se vratio nakon nekoliko minuta.
„Vaš račun je već plaćen.“
Pogledao sam oko sebe.
„Ko ga je platio?“
„Gospodin koji je sjedio za stolom broj šest.“
Sto broj šest bio je prazan.
„Gdje je otišao?“
„Prije desetak minuta.“
„Poznajem li ga?“
Konobar je slegnuo ramenima.
„Rekao je da ćete znati ko je.“
Nisam znao.
Dok sam oblačio jaknu, konobar mi je pružio presavijenu salvetu.
„Ovo je ostavio za vas.“
Na njoj je hemijskom olovkom pisalo:
„Sutra u 13:20 ponovo sjedni za isti sto. Nemoj kasniti.“
Bacio sam salvetu u prvu kantu.
Nisam imao namjeru učestvovati u nečijoj šali.
Sutradan sam u 13:18 prolazio istom ulicom.
Zastao sam.
Radoznalost je pobijedila.
Ušao sam.
Isti konobar me prepoznao.
„Vaš sto je slobodan.“
Sjeo sam.
Tačno u 13:20 kroz prozor sam vidio sudar.
Automobil je prošao kroz crveno i udario motociklistu.
Svi su istrčali napolje.
Motociklista je bio povrijeđen, ali živ.
Dok smo čekali hitnu pomoć, pogledao me i rekao:
„Nikola?“
Nikada ga nisam vidio.
„Poznajemo li se?“
Pokušao je nešto reći, ali je izgubio svijest.
Policija je uzela moju izjavu.
Muškarac se zvao Aleksandar.
U njegovom novčaniku pronašli su fotografiju mene kako sjedim u restoranu prethodnog dana.
Snimljenu iz ugla stola broj šest.
„Je li on platio moj račun?“
Konobar je pogledao njegovu fotografiju.
„Nije.“
„Kako nije?“
„Čovjek od juče bio je mnogo stariji.“
Aleksandar se probudio u bolnici nekoliko sati kasnije.
Otišao sam tamo sa policijom.
„Zašto imate moju fotografiju?“
„Jer sam trebao da vas fotografišem.“
„Za koga?“
„Ne znam.“
Aleksandar je radio povremene poslove preko interneta.
Neko mu je ponudio 200 eura da narednih sedam dana svakog dana u 13:20 fotografiše čovjeka koji sjedi za određenim stolom.
Mene.
„Zašto ste danas vozili motor pored restorana?“
„Trebao sam napraviti fotografiju sa druge strane ulice.“
„Ko vam je platio?“
Novac je dobio unaprijed u koverti.
Nije znao ime naručioca.
Policija je pregledala njegov telefon.
Pronašli su šest unaprijed napisanih instrukcija.
Za svaki naredni dan druga lokacija.
Trećeg dana trebalo je da budem u banci.
Četvrtog u prodavnici namještaja.
Petog na autobuskoj stanici.
„Ali ja nisam planirao ići ni na jedno od tih mjesta.“
Neko je očigledno planirao da me tamo dovede.
Policija je odlučila provjeriti treću lokaciju.
U banci su čekali u vrijeme navedeno u poruci.
Ništa se nije dogodilo.
Sve dok blagajnica nije primijetila malu kovertu na pultu.
Na njoj moje ime.
Unutra je bilo 500 eura i poruka:
„Ovo vam je dugovao čovjek kojeg više nema.“
Nisam znao o kome se radi.
Serijski brojevi novčanica odveli su policiju do firme koja je podigla novac prethodne sedmice.
Bila je to građevinska firma u kojoj sam radio prije petnaest godina.
Tamo sam proveo samo četiri mjeseca.
Jedva sam se sjećao ljudi.
Direktor firme pogledao me i odmah rekao:
„Zbog vas je jedan čovjek dobio otkaz.“
„Zbog mene?“
Kao mladi radnik primijetio sam da nedostaje zaštitna ograda na jednom gradilištu.
Prijavio sam nadzorniku.
Sutradan je poslovođa po imenu Vlado dobio otkaz.
Potpuno sam zaboravio na to.
„Je li Vlado čovjek koji me traži?“
Direktor je odmahnuo glavom.
Vlado je poginuo prije tri godine.
Ali prije smrti često je pričao da mu je moja prijava spasila život.
„Spasila? Dobio je otkaz.“
„Upravo zato.“
Dvije sedmice nakon njegovog otkaza na tom gradilištu srušila se skela.
Dvojica radnika su poginula.
Da je ostao zaposlen, Vlado bi tog dana radio upravo na toj skeli.
„Otkud onda 500 eura?“
Direktor nije znao.
Četvrta lokacija iz Aleksandrovih poruka bila je prodavnica namještaja.
Policija je tamo pronašla rezervisanu stolicu.
Na njoj cedulja:
„Sjedni.“
Nisam želio.
Inspektor je sjeo umjesto mene.
Ništa.
Prodavačica je prišla.
„Tražim gospodina Nikolu.“
„Zašto?“
„Jedan čovjek je prije sedmicu platio ovaj sto i rekao da ga Nikola preuzme.“
Bio je to običan trpezarijski sto.
Policija ga je pregledala.
Ispod ploče bilo je urezano:
17. JUN 2011.
Tog datuma nisam se sjećao.
Provjerio sam stare fotografije.
Tada sam živio u drugom gradu.
Majka me podsjetila.
„To je dan kada si pronašao novčanik.“
Odjednom sam se sjetio.
Na autobuskoj stanici pronašao sam novčanik sa nekoliko hiljada eura.
Odnio sam ga policiji.
Vlasnik je bio stariji čovjek koji me kasnije nazvao da zahvali.
Nikada ga više nisam vidio.
Policija je pronašla njegovo ime.
Vlado.
Ali nije bio isti Vlado sa gradilišta.
Bio je vlasnik male stolarske radionice.
Sto iz prodavnice napravljen je upravo u toj radionici.
„Kakve veze imaju ta dvojica?“
Nikakve.
To je bilo najčudnije.
Peti trag vodio je na autobusku stanicu.
Tamo nas je čekala žena sa kovertom.
„Rečeno mi je da ovo dam Nikoli.“
„Ko vam je rekao?“
„Moj muž prije nego što je umro.“
Otvorio sam kovertu.
Unutra su bila imena sedam ljudi.
Neke sam jedva poznavao.
Nekima nisam znao ni prezime.
Žena je objasnila:
„Moj muž je prije dvije godine završio u bolnici. Trebala mu je hitna operacija. Jedan od ovih ljudi dao je krv.“
Pokazala je ime.
Čovjek sa spiska bio je Vlado, bivši poslovođa.
Tada smo shvatili.
Nije postojala jedna velika tajna.
Nije bilo kriminalne organizacije.
Svaki čovjek sa spiska nekada je pomogao sljedećem.
Ja sam prijavio problem zbog kojeg je Vlado ostao bez posla i slučajno izbjegao nesreću.
Godinama kasnije Vlado je dao krv čovjeku kojeg nije poznavao.
Taj čovjek je kasnije pomogao drugoj osobi.
Lanac se nastavljao skoro petnaest godina.
„Ali ko ga prati?“
Žena se nasmiješila.
„Moj muž.“
Prije smrti počeo je istraživati kako mu je jedan nepoznati davalac krvi spasio život.
Pronašao je Vladu.
Vlado mu je ispričao za mene.
Zatim su zajedno počeli pratiti lanac.
„Zašto me onda neko tjera na sve ove lokacije?“
„Jer nedostaje posljednja osoba.“
Na dnu spiska bilo je jedno ime koje nisam poznavao.
Ana, 8 godina.
Djevojčica je čekala transplantaciju koštane srži.
Njen jedini odgovarajući donor bio je Aleksandar.
Motociklista koji je zbog zadatka došao ispred restorana.
Ali Aleksandar nikada nije znao da se nalazi u registru donora.
Nakon nesreće ljekari su to otkrili.
Pristao je pomoći.
Nekoliko sedmica kasnije Ana je dobila transplantaciju.
Tek tada sam shvatio zašto je nepoznati čovjek želio da baš tog dana sjedim pored prozora.
Da nisam došao, Aleksandar ne bi vozio tom ulicom.
A da nije doživio nesreću, možda nikada ne bi saznao da može spasiti djevojčicu.
Mjesec kasnije ponovo sam otišao u isti restoran.
Sjeo sam za isti sto.
Konobar mi je donio kafu.
„Opet vam je neko platio.“
„Ko?“
Pokazao je prema stolu broj šest.
Tamo je sjedio stariji čovjek.
Ovoga puta nije otišao.
Prišao sam mu.
„Vi ste sve ovo organizovali?“
Klimnuo je.
„Zašto?“
Izvadio je fotografiju djevojčice Ane.
„Ona je moja unuka.“
Sjeo sam preko puta njega.
„Mogli ste jednostavno nazvati Aleksandra.“
„Jesam.“
„I?“
„Odbio je da se testira. Plašio se bolnica.“
Pogledao sam ga.
„Znači namjerno ste izazvali njegovu nesreću?“
Starac je problijedio.
„Kakvu nesreću?“
Pokazao sam mu policijski izvještaj.
Dugo ga je gledao.
„Nikola, ja nisam poslao Aleksandra da vas fotografiše.“
„Ali rekao je da je dobio vaše instrukcije.“
„Nije od mene.“
„Ko je onda poslao poruke?“
Starac je izvadio svoj telefon.
Na njemu je bila poruka koju je i sam dobio prije mjesec dana:
„Ako želite spasiti Anu, pobrinite se da Nikola sutra ruča pored prozora.“
Ispod nje je stajala još jedna rečenica:
„Ostalo ćemo mi.“
Tada smo shvatili da smo cijelo vrijeme pratili lanac dobrih djela koji je neko drugi veoma pažljivo pretvorio u plan.
A niko još nije znao ko je taj plan napravio — ni zašto je od svih ljudi počeo upravo sa mnom.