Prije sedam mjeseci počeo sam raditi u malom servisu za popravku telefona. Većina mušterija dolazila je zbog razbijenih ekrana i baterija, ali jednog četvrtka ušao je stariji čovjek sa telefonom koji je izgledao kao da ima deset godina.
Spustio ga je na pult.
„Možete li popraviti da prima poruke?“
Provjerio sam telefon.
„Prima ih normalno.“
„Jeste li sigurni?“
„Jesam.“
Čovjek se zvao Mihajlo.
Objasnio sam mu da nema nikakvog kvara.
„Onda dobro“, rekao je i otišao.
Sljedećeg četvrtka vratio se.
„Možete li opet provjeriti?“
Telefon je radio savršeno.
Trećeg četvrtka isto.
Konačno sam pitao:
„Gospodine Mihajlo, čiju poruku čekate?“
Dugo je gledao telefon.
„Od sina.“
„Možda je promijenio broj?“
„Nije.“
„Nazovite ga.“
Mihajlo je odmahnuo glavom.
„Ne mogu.“
Pomislio sam da su se posvađali.
Tek mjesec kasnije saznao sam istinu.
Njegov sin Nemanja radio je kao pomorac.
Prije skoro dvije godine brod na kojem je bio doživio je nesreću tokom oluje.
Većina posade je spašena.
Nemanja nije pronađen.
Zvanično se vodio kao nestao.
„Posljednja poruka koju mi je poslao bila je u četvrtak“, rekao je Mihajlo.
Pokazao mi je.
„Tata, signal je katastrofa. Javljam se čim uhvatim mrežu.“
Od tada je svakog četvrtka provjeravao telefon.
„Znam šta svi misle“, rekao je. „Ali dok nema poruke da je mrtav, ja čekam poruku da je živ.“
Nisam imao odgovor.
Od tada, kada bi došao, nisam više provjeravao telefon.
Skuhao bih kafu.
Sjedili bismo desetak minuta.
Jednog četvrtka Mihajlo se nije pojavio.
Ni narednog.
Nakon tri sedmice u servis je ušla žena od oko četrdeset godina.
„Vi ste Nikola?“
„Jesam.“
„Ja sam Mihajlova kćerka.“
Srce mi je potonulo.
Mihajlo je završio u bolnici zbog problema sa srcem.
„Stalno priča o čovjeku koji mu četvrtkom popravlja telefon koji nije pokvaren.“
Otišao sam da ga posjetim.
Telefon je bio na ormariću pored kreveta.
„Niste ga donijeli na servis“, rekao sam.
Nasmijao se.
„Sad vi dolazite telefonu.“
Nakon nekoliko minuta postao je ozbiljan.
„Ako mi se nešto dogodi, uzmi ga.“
„Zašto ja?“
„Jer će moja kćerka obrisati sve.“
„Neću“, rekla je sa vrata.
Mihajlo se nasmijao.
„Dobro. Onda sam bez veze pravio dramu.“
Oporavio se i vratio kući.
Prošla su još dva mjeseca.
A onda se jednog četvrtka, oko jedanaest ujutro, vrata servisa otvoriše.
Mihajlo je utrčao toliko brzo da sam pomislio da mu je ponovo pozlilo.
„Nikola!“
„Šta je bilo?“
Pružio mi je telefon.
Na ekranu je bila poruka sa nepoznatog broja.
Samo četiri riječi:
„Da li ste Nemanjin otac?“
Mihajlu su se tresle ruke.
Odgovorili smo.
Nakon nekoliko minuta zazvonio je telefon.
Javio se čovjek iz Portugala.
Bio je ribar.
Nekoliko dana ranije kupio je polovan čamac od čovjeka koji je godinama skupljao stvari pronađene uz obalu.
U malom pretincu pronašao je vodootpornu torbicu.
U njoj dokumenta, sat i telefon.
Dokumenti su pripadali Nemanji.
Mihajlo je problijedio.
Nije to bila poruka kojoj se nadao.
Ali nekoliko sedmica kasnije stvari su stigle poštom.
Mihajlo ih je donio u servis.
Telefon je bio potpuno uništen od vode.
„Može li se spasiti nešto iz njega?“
Rekao sam da ne obećavam.
Poslao sam uređaj kolegi koji se bavio spašavanjem podataka.
Nakon nekoliko dana javio je da je memorijski čip djelimično čitljiv.
Pronašli smo fotografije.
Nekoliko video-snimaka.
I neposlanu poruku.
Vrijeme poruke bilo je nekoliko sati prije nesreće.
Bila je adresirana na Mihajlov broj.
Otvorio sam je tek kada je došao.
Pisalo je:
„Tata, znam da se ljutiš što sam opet produžio ugovor. Ovo mi je posljednja plovidba. Kad se vratim, otvaramo onu radionicu o kojoj pričaš deset godina. Ovaj put ozbiljno.“
Mihajlo je dugo gledao ekran.
„Nije stigla.“
„Nije.“
„Znači telefon nije bio pokvaren.“
Nisam odmah razumio.
Onda se nasmijao kroz suze.
„Dvije godine sam dolazio kod tebe jer sam mislio da moj telefon ne prima njegovu poruku.“
Spustio je pogled.
„A poruka je cijelo vrijeme bila u njegovom.“
Mjesec kasnije Mihajlo je iznajmio malu garažu pored svoje kuće.
Nemanja je prije odlaska na more završio školu za stolara i sanjao da sa ocem pravi namještaj.
Mihajlo je odlučio da otvori radionicu sam.
Iznad vrata je stavio natpis:
„Nemanja i otac“
„Zašto i dalje njegovo ime?“, pitala ga je kćerka.
Odgovorio je:
„Zato što smo se dogovorili.“
Mihajlo i danas ponekad dođe četvrtkom.
Više ne donosi telefon.
Donese kafu.
Posljednji put mi je rekao:
„Znaš šta je najčudnije?“
„Šta?“
„Dvije godine sam mislio da čekam da mi se sin javi.“
Zastao je.
„A zapravo sam čekao da saznam šta mi je posljednje htio reći.“
Pogledao je prema starom telefonu koji još čuva u džepu.
Poruka nikada nije stigla na njegov uređaj.
Ali je ipak uradila ono zbog čega je bila napisana.
Vratila je jednog oca obećanju koje je njegov sin namjeravao ispuniti kada se vrati kući.