Prije šest mjeseci kupio sam polovnu knjigu na pijaci za dvije marke.
Nisam je kupio zbog sadržaja. Trebala mi je kao ukras za policu jer je imala stare kožne korice.
Prodavac mi je, dok sam odlazio, rekao:
„Pogledaj stranicu 143.“
Pomislio sam da pokušava biti zanimljiv.
Kod kuće sam ipak otvorio knjigu.
Na stranici 143 nije bilo ništa posebno.
Ali između 142. i 143. stranice pronašao sam presavijenu fotografiju.
Na njoj je bilo desetak ljudi ispred restorana.
Fotografija je izgledala kao da je snimljena početkom devedesetih.
Prepoznao sam samo jednu osobu.
Sebe.
Stajao sam u zadnjem redu.
Problem je bio što sam rođen dvije godine nakon datuma napisanog na poleđini fotografije.
„Proslava, oktobar 1990.“
Mislio sam da čovjek samo nevjerovatno liči na mene.
Onda sam pogledao bolje.
Na desnoj ruci imao je isti deformisani mali prst kao ja.
Rođen sam s njim.
Pokazao sam fotografiju supruzi.
„Ovo si bukvalno ti.“
Odmah sam se vratio na pijacu.
Prodavca nije bilo.
Ljudi koji su tamo radili tvrdili su da ne znaju o kome govorim.
„Stariji čovjek, sijeda kosa, prodavao knjige ovdje.“
Jedan prodavac me čudno pogledao.
„Na tom mjestu niko ne prodaje već mjesecima.“
Kod kuće sam ponovo pregledao knjigu.
Na unutrašnjoj strani korica pronašao sam pečat:
Restoran „Jezero“ — inventar.
Restoran je još postojao.
Bio je udaljen oko sat vremena vožnje.
Otišao sam tamo.
Vlasnica je bila žena od sedamdesetak godina.
Pokazao sam joj fotografiju.
Čim ju je vidjela, zatvorila je vrata restorana.
„Odakle vam ovo?“
„Iz knjige.“
Pokazala je čovjeka koji je ličio na mene.
„Zvao se Nenad.“
„Ko je on?“
„Radio je ovdje.“
Nenad je nestao u decembru 1990.
Nikada nije pronađen.
„Koliko je tada imao godina?“
„Dvadeset sedam.“
Ja sam sada imao trideset četiri.
Pitao sam je zna li njegovu porodicu.
Rekla je da mu je majka još živa.
Pronašao sam je.
Kada mi je otvorila vrata, uhvatila se za okvir.
„Nenade?“
„Nisam Nenad.“
Počela je plakati.
U kući mi je pokazala fotografije svog sina.
Sličnost je bila nevjerovatna.
Na jednoj fotografiji Nenad je kao dijete.
Izgledao je isto kao ja na svojim fotografijama iz osnovne škole.
„Je li imao djece?“
„Nije.“
Uradili smo DNK test.
Rezultat je pokazao da smo u bliskom srodstvu.
Laboratorija je prvo pretpostavila da mi je ona baka.
Pozvao sam majku.
Kada sam joj rekao ime Nenad, prekinula je vezu.
Otišao sam kod nje.
„Ko je on?“
Majka je dugo ćutala.
„Tvoj otac.“
Čovjek kojeg sam cijelog života zvao ocem nije mi bio biološki otac.
Majka je bila u vezi sa Nenadom.
Nestao je prije nego što sam se rodio.
„Ali fotografija je iz oktobra 1990. Ja sam rođen 1992.“
„Znam.“
„To je skoro dvije godine.“
Nije odgovorila.
Tražio sam svoj originalni rodni karton.
Datum rođenja bio je 1992.
Ali policija je tokom ponovne istrage Nenadovog nestanka pronašla nešto čudno.
U njegovom stanu 1990. pronađena je dječija odjeća.
Tada niko nije znao zašto.
Majka je konačno priznala da je 1990. već bila trudna.
„Rodila sam dječaka.“
„Mene?“
Odmahnula je glavom.
Dijete je, prema njenoj priči, umrlo nekoliko sati nakon porođaja.
Dvije godine kasnije rodila je mene.
Ali u bolničkoj arhivi nije postojao zapis o njenom porođaju 1992.
Postojao je samo onaj iz 1990.
„Kako onda imam rodni list iz 1992?“
Majka je tvrdila da ne zna.
Čovjek koji me je odgojio radio je tada u opštini.
On je sredio dokumente.
Bio je mrtav već pet godina, pa ga nismo mogli pitati.
Policija je pronašla babicu koja je bila prisutna na porođaju 1990.
Kada je vidjela moju fotografiju, rekla je:
„Dijete nije umrlo.“
„Gdje je završilo?“
„Majka ga je odnijela kući.“
Majka je sve negirala.
Tada je Nenadova majka donijela staru VHS kasetu.
Nenad joj ju je ostavio nekoliko dana prije nestanka.
Nikada je nije pogledala jer nije imala kameru koja odgovara formatu.
Prebacili smo snimak na računar.
Na njemu Nenad drži bebu.
„Ovo je moj sin Nikola“, govori u kameru.
Snimak je napravljen 1990.
Ja sam se zvao Nikola.
„To sam ja?“
Majka je počela plakati.
Priznala je.
Rođen sam 1990.
Kada je Nenad nestao, čovjek koji me je kasnije odgojio ubijedio ju je da promijene moje dokumente.
„Zašto dvije godine?“
„Da niko ne poveže tebe sa Nenadom.“
„Zašto bi neko mene tražio?“
Nenad nije nestao slučajno.
Radio je kao računovođa i otkrio da njegov poslodavac preko restorana pere novac.
Prije nestanka kopirao je dokumente.
Nikada nisu pronađeni.
Policija je pretpostavila da je knjiga možda bila način da ih sakrije.
Ponovo sam je pregledao.
Korice su bile deblje nego što bi trebalo.
Unutra je bila mala memorijska kartica.
Naravno, nije bila iz 1990.
Neko ju je ubacio mnogo kasnije.
Na njoj su bili skenirani Nenadovi dokumenti.
I video snimljen prije samo četiri mjeseca.
Na ekranu se pojavio stariji muškarac.
Nenad.
Bio je živ.
„Nikola, ako ovo gledaš, znači da je knjiga stigla do tebe.“
Nisam mogao disati.
Objasnio je da nije ubijen.
Pobjegao je jer su mu zaprijetili da će ubiti mene i majku.
Godinama je živio pod drugim identitetom.
„Zašto mi se nisi javio kad je opasnost prošla?“
Kao da je znao da ću to pitati, nastavio je:
„Jer čovjek od kojeg sam pobjegao nikada nije nestao iz tvog života.“
Na ekranu se pojavila fotografija.
Bio je to moj pokojni očuh.
Čovjek koji me je odgojio.
Prema Nenadu, upravo je on radio za ljude koje je Nenad namjeravao prijaviti.
On je organizovao nove dokumente za mene kako bi mogao kontrolisati šta majka govori policiji.
Ali video se tu nije završio.
Nenad je pokazao fotografiju čovjeka koji mi je prodao knjigu na pijaci.
„Ovaj čovjek će ti predati sve.“
Prepoznao sam prodavca.
„To je moj brat“, rekao je Nenad.
Pronašao sam ga tri dana kasnije.
Ovoga puta nije pokušao nestati.
„Zašto mi nisi odmah rekao ko si?“
„Jer sam morao vidjeti hoćeš li odnijeti knjigu policiji.“
„Gdje je Nenad?“
Pružio mi je adresu.
Otac je živio manje od trideset kilometara od mene.
Sjutradan sam otišao tamo.
Vrata je otvorio Nenad.
Isti čovjek sa fotografija, samo trideset godina stariji.
DNK test kasnije je potvrdio da mi je otac.
Mislio sam da sam konačno dobio odgovor na sve.
Onda mi je Nenad rekao:
„Postoji još nešto što ti majka nikada nije priznala.“
„Šta?“
„Nisi jedino dijete koje je rođeno te noći.“
Pomislio sam na blizanca.
Nenad je odmahnuo glavom.
„Ne. Druga žena je rodila dječaka nekoliko minuta poslije tebe.“
„Kakve veze ima sa mnom?“
Nenad je izvadio dvije narukvice iz porodilišta.
Na obje je bilo napisano Nikola.
„Neko je te noći zamijenio narukvice.“
„Hoćeš reći da možda nisam vaš sin?“
„DNK kaže da jesi.“
„Onda ko je drugo dijete?“
Nenad je stavio fotografiju na sto.
Prepoznao sam čovjeka.
Bio je to moj najbolji prijatelj iz djetinjstva.
Odrasli smo u istoj ulici, išli u isti razred i više od trideset godina slavili rođendane u razmaku od samo dva dana.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„Ako Nikola ikada pronađe knjigu, njih dvojica moraju zajedno saznati zašto su im zamijenjeni datumi rođenja.“