Prije šest mjeseci počeo sam raditi kao taksista. Mislio sam da ću pamtiti mušterije po čudnim razgovorima, pijanim vožnjama ili velikim napojnicama.
Ali najviše sam zapamtio čovjeka koji gotovo nikada nije progovarao.
Prvi put ušao je u moj taksi jednog ponedjeljka u 5:40 ujutro.
„Gdje idemo?“
Dao mi je adresu željezničke stanice.
Imao je oko sedamdeset godina, tamni kaput i mali buket bijelih ruža.
Kada smo stigli, platio je i izašao.
Sljedećeg ponedjeljka ista stvar.
Isti čovjek.
Isto vrijeme.
Isti buket.
Nakon nekoliko sedmica već sam znao adresu.
„Na stanicu?“
„Na stanicu.“
Jednog jutra skupio sam hrabrost.
„Dočekujete nekoga?“
Pogledao je ruže.
„Trebalo bi.“
Nisam dalje pitao.
Mjeseci su prolazili.
Čovjek se zvao Rade.
Svaki ponedjeljak bih ga ostavio ispred stanice oko šest.
Jednog jutra moja sljedeća vožnja je otkazana, pa sam ušao na stanicu da kupim kafu.
Rade je stajao na peronu broj tri.
Voz je stigao.
Ljudi su izašli.
Rade je gledao svakog putnika.
Niko mu nije prišao.
Kada se peron ispraznio, položio je buket na klupu i otišao.
Sljedećeg ponedjeljka nisam izdržao.
„Rade, koliko dugo ovo radite?“
„Dvanaest godina.“
Pomislio sam da nisam dobro čuo.
„Dvanaest godina čekate nekoga?“
Klimnuo je.
„Kćerku.“
Zvala se Marija.
Kada je imala dvadeset dvije godine, posvađali su se.
Željela je otići u drugi grad i upisati glumačku akademiju.
Rade je smatrao da od toga nema života.
„Rekao sam joj da, ako ode, ne mora ni da se vraća.“
Marija je te večeri spakovala stvari.
Prije nego što je izašla, rekla mu je:
„Vratiću se kada budeš spreman da me dočekaš, a ne da mi govoriš kako da živim.“
Otišla je vozom.
Nekoliko mjeseci kasnije Rade je shvatio koliko je pogriješio.
Pokušavao je da je pronađe.
Promijenila je broj.
Preselila se.
Zajednički poznanici nisu znali gdje je.
„Zašto baš ponedjeljkom?“
Izvadio je stari papir iz novčanika.
Bila je razglednica.
Marija mu ju je poslala godinu nakon odlaska.
Na njoj je pisalo:
„Ako se ikada vratim, biće ponedjeljkom jutarnjim vozom. Tada smo mama i ja uvijek dolazile kući kod tebe.“
To je bila posljednja poruka koju je dobio od nje.
„I od tada dolazite svakog ponedjeljka?“
„Od tada.“
„Ali možda više ni ne živi u zemlji.“
„Možda.“
„Možda ima porodicu.“
„Nadam se.“
„A možda neće doći.“
Pogledao me.
„Znam.“
To je bio prvi put da sam shvatio da Rade zapravo ne očekuje da će se ona pojaviti.
Dolazio je jer je obećao sam sebi da, ako se pojavi samo jednom, on neće ponovo zakasniti.
Jednog ponedjeljka Rade nije izašao iz kuće.
Pozvonio sam.
Niko nije otvorio.
Nazvao sam broj koji mi je ranije dao.
Javila se komšinica.
Rade je prethodne večeri završio u bolnici.
Otišao sam nakon smjene.
„Danas ste propustili voz“, rekao sam.
„Prvi put za dvanaest godina.“
Pokušao se nasmijati.
Na ormariću pored njega ležao je buket.
„Možeš li nešto uraditi za mene?“
„Recite.“
Pružio mi je ruže.
„Odnesi ih na klupu na peronu tri.“
Osjećao sam se glupo, ali pristao sam.
Sljedećeg jutra otišao sam na stanicu.
Stavio sam buket na istu klupu.
Krenuo sam prema izlazu kada sam čuo ženski glas iza sebe.
„Izvinite.“
Okrenuo sam se.
Žena od oko trideset pet godina držala je jednu ružu iz buketa.
„Ko je ovo ostavio?“
„Jedan čovjek.“
„Kako se zove?“
„Rade.“
Žena je problijedjela.
„Rade Petrović?“
„Da.“
Sjela je.
„Gdje je on?“
Nisam mogao vjerovati.
„Vi ste Marija?“
Odmahnula je glavom.
„Ja sam Ana.“
Marijina kćerka.
Marija je umrla prije tri godine.
Rak.
Rade nikada nije saznao.
„Zašto mu se nije javila?“
Ana je spustila pogled.
„Pokušala je.“
Nekoliko mjeseci prije smrti napisala mu je pismo.
Ali nije znala njegovu novu adresu.
Pismo se vratilo.
Ana ga je pronašla među majčinim stvarima.
Godinama nije imala hrabrosti da ga otvori.
Kada ga je konačno pročitala, unutra je pronašla onu istu staru razglednicu koju je Rade nekada dobio.
Marija je sačuvala kopiju.
Ispod nje je dopisala:
„Ako tata još dolazi ponedjeljkom, reci mu da sam odavno prestala biti ljuta.“
Ana je prethodne večeri stigla u grad.
Planirala je sljedećeg jutra otići na stanicu.
Nije znala da je baš tada Rade prvi put poslije dvanaest godina neće čekati.
Odvezao sam je pravo u bolnicu.
Nisam ulazio u sobu.
Čekao sam u hodniku skoro sat vremena.
Kada je Ana izašla, plakala je.
„Kako je prošlo?“
Nasmiješila se.
„Pitao me ličim li na nju.“
„I?“
„Rekla sam da svi kažu da imam njene oči.“
Kasnije sam saznao da mu je pročitala Marijino posljednje pismo.
U njemu nije bilo optužbi.
Nije bilo ljutnje.
Samo priča o njenom životu, poslu, braku i kćerki koju je željela jednog dana dovesti kući.
Na kraju je napisala:
„Tata, otišla sam jer sam morala pronaći svoj život. Nisam znala da ćemo oboje biti toliko tvrdoglavi da izgubimo godine čekajući da se onaj drugi prvi vrati.“
Rade je izašao iz bolnice dvije sedmice kasnije.
Sljedećeg ponedjeljka ponovo me pozvao.
„Stanica?“, pitao sam.
„Ne.“
Dao mi je drugu adresu.
Bila je to Anina kuća.
Preselila se u naš grad sa mužem i malim sinom.
Kada smo stigli, dječak je već čekao ispred kapije.
„Deda!“
Rade je izašao iz taksija.
U rukama nije imao bijele ruže.
Prvi put otkako sam ga poznavao.
Prije nego što je zatvorio vrata, pogledao me.
„Znaš šta je najgore kod čekanja?“
„Šta?“
„Navikneš se toliko da zaboraviš šta treba da uradiš kada neko konačno dođe.“
Pogledao je unuka koji je trčao prema njemu.
„Srećom, djeca to riješe umjesto tebe.“
Od tada Rade više ne ide na stanicu ponedjeljkom.
Ali ga i dalje vozim.
Svaki ponedjeljak u 5:40.
Samo sada ne ide da čeka voz.
Ide po unuka, pa zajedno doručkuju prije škole.
A jednom mi je rekao nešto što nisam zaboravio:
„Dvanaest godina čekao sam da mi se vrati kćerka. Nisam znao da će mi se jednog jutra vratiti dio nje koji nikada ranije nisam ni upoznao.“