Prvi put u životu osvojio sam nešto na nagradnoj igri. Bio je to automobil vrijedan skoro 60.000 maraka.
A onda sam, samo tri dana kasnije, zbog tog automobila izgubio ženu, najboljeg prijatelja i gotovo završio u zatvoru.
Sve je počelo jednim običnim računom iz prodavnice.
Zovem se Bojan, imam trideset devet godina i radim kao automehaničar. Sa suprugom Jelenom živio sam u malom stanu, a naš najveći luksuz bio je odlazak na more jednom godišnje.
Jednog petka kupio sam hljeb, mlijeko i deterdžent.
Prodavačica mi je rekla da mogu učestvovati u nagradnoj igri.
Popunio sam kupon, ubacio ga u kutiju i potpuno zaboravio na njega.
Dvije sedmice kasnije zazvonio mi je telefon.
„Čestitamo! Osvojili ste novi automobil!“
Mislio sam da je prevara.
Ali kada su mi poslali zvaničnu potvrdu, shvatio sam da je istina.
Jelena je vrištala od sreće.
Moj najbolji prijatelj Darko odmah je predložio slavlje.
„Brate, konačno je i tebe sreća pogledala!“
Darko i ja poznavali smo se od osnovne škole.
Zajedno smo odrasli, radili prve poslove i pomagali jedan drugom kad god je trebalo.
Vjerovao sam mu kao rođenom bratu.
Automobil sam preuzeo u ponedjeljak.
Bio je potpuno nov, crne boje, sa kožnim sjedištima.
Nikada nisam vozio ništa slično.
Te večeri Darko je došao kod nas.
Donio je piće i predložio da se provozamo.
„Daj da vidimo kako ide ova zvijer!“
Jelena nije željela ići.
Rekla je da je umorna.
Darko i ja krenuli smo sami.
Vozili smo se skoro sat vremena.
Kada smo stali na benzinskoj pumpi, Darko me zamolio da mu dam ključeve.
„Samo jedan krug, brate.“
Nisam razmišljao.
Dao sam mu ih.
Vratio se poslije petnaest minuta.
Bio je neobično tih.
„Sve u redu?“ upitao sam.
„Ma jeste. Samo sam umoran.“
Sutradan ujutro probudila me policija.
Dvojica službenika stajala su ispred vrata.
„Da li ste vi vlasnik crnog automobila registarskih oznaka…“
Klimnuo sam.
„Vaše vozilo povezano je sa saobraćajnom nesrećom koja se dogodila sinoć.“
Osjetio sam kako mi se noge odsijecaju.
„Kakvom nesrećom?“
„Povrijeđen je biciklista. Vozač je napustio mjesto događaja.“
Nisam mogao vjerovati.
Objasnio sam da je automobil vozio moj prijatelj.
Policajac me pogledao.
„Vaš prijatelj tvrdi da sinoć nije upravljao tim vozilom.“
Zaledio sam se.
Odmah sam nazvao Darka.
Nije se javljao.
Poslao sam mu deset poruka.
Ništa.
Policija je pregledala automobil.
Na prednjem braniku pronašli su oštećenje koje ranije nisam primijetio.
Odveli su me na razgovor.
Ispričao sam sve.
Ali nisam imao dokaz da je Darko vozio.
Na benzinskoj pumpi kamera je snimila naš dolazak, ali mjesto gdje smo zamijenili sjedišta nije bilo pokriveno.
Te večeri Jelena me gledala kao stranca.
„Bojane, reci mi istinu.“
„Rekao sam ti.“
„Darko kaže da si ti vozio.“
„Laže!“
Počela je plakati.
„Zašto bi lagao?“
To pitanje pogodilo me više od svega.
Nisam znao odgovor.
Narednog jutra otišao sam kod Darka.
Otvorio je vrata u trenerci, potpuno miran.
„Šta hoćeš?“
„Zašto govoriš da nisi vozio?“
Slegnuo je ramenima.
„Zato što nisam.“
Gledao sam ga u nevjerici.
„Darko, dao sam ti ključeve!“
„Bojane, možda si popio više nego što misliš.“
Osjetio sam bijes.
„Znaš da nisam pio!“
Darko se nasmiješio.
„Onda to dokaži.“
Tog trenutka shvatio sam da moj najbolji prijatelj nije čovjek kakvim sam ga smatrao.
Ali prava katastrofa tek je slijedila.
Kada sam se vratio kući, Jelena je pakovala kofer.
„Odlazim kod majke.“
„Zbog čega?“
„Ne mogu više podnijeti ovo.“
Pokušao sam je zaustaviti.
„Jelena, vjeruj mi.“
Pogledala me kroz suze.
„Voljela bih da mogu.“
Otišla je.
Ostao sam sam u stanu, sa automobilom koji više nisam želio ni pogledati.
Dva dana kasnije saznao sam da je povrijeđeni biciklista sedamnaestogodišnji dječak.
Bio je u bolnici, sa slomljenom nogom i potresom mozga.
Otišao sam njegovim roditeljima.
Njegov otac otvorio mi je vrata.
„Vi ste onaj vozač?“
„Nisam vozio, ali automobil je moj.“
Pogledao me sa gađenjem.
„Moj sin je mogao poginuti.“
Spustio sam glavu.
„Znam. I strašno mi je žao.“
Nisam tražio oproštaj.
Samo sam želio pomoći.
Platio sam dio troškova koje porodica nije mogla pokriti i ostavio svoj broj telefona.
A onda se dogodilo nešto neočekivano.
Tri dana kasnije nazvala me dječakova majka.
„Bojane, moj sin želi razgovarati s vama.“
Otišao sam u bolnicu.
Dječak se zvao Filip.
Ležao je u krevetu sa nogom u gipsu.
„Vi ste vlasnik automobila?“ upitao je.
„Jesam.“
„Onda morate nešto znati.“
Izvadio je telefon.
„Neposredno prije nesreće snimao sam video za druga.“
Pokazao mi je snimak.
Na njemu se vidjela ulica.
Zatim automobil.
I vozačevo lice.
Darko.
Srce mi je počelo lupati.
„Mogu li ovo pokazati policiji?“
Filip je klimnuo.
„Zato sam vas i pozvao.“
Snimak smo odmah predali.
Policija je ponovo pozvala Darka.
Ovog puta nije mogao poreći da je vozio.
Kasnije je priznao da je udario biciklistu, uspaničio se i pobjegao.
Plašio se posljedica.
Ali ono što me najviše boljelo nije bila nesreća.
Bila je njegova odluka da mene okrivi.
Kada sam ga posljednji put vidio, čekao je razgovor sa advokatom.
„Bojane, oprosti mi“, rekao je.
Pogledao sam ga.
„Da nisi pobjegao, stajao bih uz tebe.“
Spustio je glavu.
„Znam.“
„Ali ti si odlučio da ja platim za tvoju grešku.“
Nisam više imao šta reći.
Postupak protiv Darka je nastavljen, a moja odgovornost za samu nesreću nije utvrđena.
Jelena se vratila nekoliko dana kasnije.
Stajala je na vratima i plakala.
„Oprosti što ti nisam vjerovala.“
Zagrlio sam je.
Ali nisam mogao sakriti koliko me povrijedilo njeno nepovjerenje.
Trebalo nam je vremena da ponovo izgradimo odnos.
Automobil sam prodao.
Dio novca dao sam Filipovoj porodici, a ostatak iskoristio za otvaranje male radionice.
Danas Filip povremeno dolazi kod mene.
Zavolio je automobile i želi postati automehaničar.
Ponekad mu pokažem kako se mijenjaju kočnice ili popravlja motor.
Jednog dana upitao me:
„Čika Bojane, je li vam žao što ste osvojili onaj automobil?“
Razmislio sam.
„Nije.“
Pogledao me iznenađeno.
„Kako nije?“
Nasmiješio sam se.
„Zato što sam zbog njega saznao ko mi je stvarno prijatelj.“
Filip je klimnuo.
„A ja sam zbog njega upoznao vas.“
Obojica smo se nasmijali.
Danas vozim stari a
utomobil vrijedan jedva tri hiljade maraka.
Nema kožna sjedišta.
Nema veliki ekran.
Ponekad jedva upali zimi.
Ali svaki put kada sjednem za volan, osjećam se bogatije nego onog dana kada sam osvojio nagradu.
Jer sam naučio da najveća sreća nije dobiti nešto vrijedno.
Nego na vrijeme saznati kome zaista možeš vjerovati.