Radila sam u maloj pekari na kraju grada. Svakog jutra, tačno u 6:15, dolazio je isti stariji čovjek. Kupovao je dvije kifle i dvije kafe, iako je uvijek sjedio potpuno sam.
Mjesecima nisam ništa pitala. Mislila sam da jednu kafu možda nosi nekome.
Jednog jutra skupila sam hrabrost i kroz šalu rekla:
„Čika Milane, ko vam već mjesecima ne dolazi na ovu drugu kafu?“
Nasmijao se, ali mu se lice odmah promijenilo.
„Moja žena. Ovdje smo pili kafu svako jutro skoro 40 godina.“
Pomislila sam da je preminula i odmah se izvinila. Međutim, samo je odmahnuo glavom.
„Živa je. Samo više ne zna ko sam.“
Njegova žena je već dvije godine živjela u domu. Gotovo svakog dana ju je posjećivao, ali ga posljednjih mjeseci više nije prepoznavala.
Ipak, nastavio je da kupuje dvije kafe.
„Ako se jednog jutra sjeti mene i poželi doći“, rekao je, „hoću da njena kafa bude na stolu.“
Ta rečenica mi nije izlazila iz glave.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Jednog ponedjeljka Milan se nije pojavio.
Nije došao ni sutradan.
Trećeg jutra već sam se ozbiljno zabrinula. Nisam imala njegov broj niti sam znala gdje živi.
A onda su se vrata pekare otvorila.
Ušla je žena od možda četrdesetak godina i pitala:
„Da li je ovdje moj otac svako jutro kupovao dvije kafe?“
Odmah sam znala o kome govori.
Rekla mi je da je Milan završio u bolnici. Srce mu je iznenada oslabilo i ljekari nisu znali kada će izaći.
Prije nego što je otišla, pružila mi je malu kovertu.
„Tata je rekao da ovo dam djevojci iz pekare ako nekoliko dana ne bude mogao doći.“
Otvorila sam je tek kada sam ostala sama.
Unutra je bilo nešto novca i kratka poruka:
„Molim te, ako mene nema, nastavi svako jutro u 6:15 stavljati dvije kafe na naš sto. Platio sam unaprijed.“
Uradila sam upravo to.
Svako jutro dvije kafe.
Jedna nasuprot druge.
Ljudi su me pitali zašto ih ostavljam na praznom stolu, ali nisam objašnjavala.
Prošle su skoro tri sedmice.
Jednog jutra, nekoliko minuta prije 6:15, ispred pekare se zaustavio automobil.
Pomislila sam da se Milan vratio.
Ali iz automobila je izašla njegova kćerka. Otvorila je zadnja vrata i pomogla jednoj sitnoj, sijedoj ženi da izađe.
Srce mi je počelo lupati.
Bila je to Milanova supruga.
Sjela je za njihov sto i gledala oko sebe kao da pokušava da se prisjeti gdje je.
Stavila sam dvije kafe ispred nje.
Pogledala je praznu stolicu preko puta.
A onda je uradila nešto zbog čega sam se naježila.
Prstom je prešla preko ivice šoljice i tiho rekla:
„Milan kasni.“
Njena kćerka je počela plakati.
Ja sam ostala potpuno ukočena.
Žena koja mjesecima nije prepoznavala svog muža upravo je izgovorila njegovo ime.
Ali to nije bilo najveće iznenađenje tog jutra.
Nekoliko minuta kasnije vrata pekare ponovo su se otvorila.
Podigla sam pogled i ispustila šoljicu koju sam držala.
Na vratima je stajao Milan.
Izašao je iz bolnice dan ranije, ali kćerka mu namjerno nije rekla da će majku dovesti u pekaru.
Polako joj je prišao.
Ona ga je dugo gledala.
Niko od nas nije govorio.
A onda se nasmiješila.
„Gdje si ti do sada? Ohladila ti se kafa.“
Milan je sjeo preko puta nje i uhvatio je za ruku.
Narednih dvadesetak minuta sjedili su kao nekada.
Nije važno što ga se nekoliko sati kasnije ponovo nije mogla sjetiti.
Tog jutra, makar nakratko, vratilo joj se nešto što je bolest pokušavala da joj uzme.
A ja sam prvi put razumjela zašto je Milan toliko dugo kupovao dvije kafe.
Nije čekao da mu se vrati prošlost.
Samo je svakog jutra ostavljao mjesto za mogućnost da ga se žena koju voli ponovo sjeti.