Radim kao taksista već skoro petnaest godina i mislio sam da sam za to vrijeme vidio sve što se može vidjeti noću. Pijane putnike, svađe, ljude koji pobjegnu bez plaćanja, čudne zahtjeve… Ali jednu vožnju i danas pamtim do detalja.
Bilo je nešto poslije dva ujutru kada mi je stigao poziv da pokupim starijeg čovjeka ispred bolnice.
Kada sam stigao, stajao je sam pored ulaza. Imao je tamni kaput i malu sportsku torbu.
Sjeo je pozadi i rekao adresu.
Bila je to kuća na drugom kraju grada.
Krenuli smo.
Čovjek je prvih deset minuta ćutao, a onda me pitao:
„Imate li djecu?“
„Imam sina.“
„Koliko godina?“
„Dvadeset dvije.“
Nasmiješio se.
„Čuvajte ga.“
Nisam znao šta da odgovorim.
Nakon nekoliko minuta izvadio je iz džepa presavijenu novčanicu od 50 eura.
„Kad stignemo, ne čekajte kusur.“
„Vožnja neće biti ni pola toga.“
„Znam.“
Pružio mi je novac unaprijed.
Pred kuću smo stigli oko pola tri.
Bila je potpuno mračna.
Čovjek je izašao, uzeo torbu i prije nego što je zatvorio vrata rekao:
„Ako vas neko sutra bude pitao jeste li me vozili, recite istinu.“
Pomislio sam da se šali.
„Zašto bi me neko pitao?“
Samo je zatvorio vrata.
Vidio sam ga u retrovizoru kako prilazi kući.
Nisam čekao da uđe.
Sljedećeg jutra probudio me poziv iz taksi centrale.
„Policija traži vozača koji je noćas išao od bolnice do Ulice lipa.“
„Ja sam.“
Sat vremena kasnije sjedio sam u policijskoj stanici.
Inspektor je stavio fotografiju ispred mene.
„Jeste li vozili ovog čovjeka?“
Bio je to moj putnik.
„Jesam.“
„Jeste li sigurni?“
„Apsolutno.“
„Gdje ste ga ostavili?“
Dao sam adresu.
Inspektor se naslonio na stolicu.
„To je njegova kuća.“
„Pa u čemu je problem?“
„Njegova supruga tvrdi da se sinoć nije vratio kući.“
Objasnio sam da sam ga lično vidio kako ide prema ulazu.
„Možda je poslije otišao negdje.“
Inspektor me čudno pogledao.
„Ne razumijete. Taj čovjek nije mogao biti ispred bolnice u dva ujutru.“
„Zašto?“
Okrenuo je fotografiju prema sebi.
„Zato što je primljen u bolnicu prethodnog popodneva nakon srčanog udara.“
„Pa možda je izašao.“
„Nije.“
Čovjek je preminuo u 23:40.
Više od dva sata prije nego što sam ga pokupio.
Počeo sam da se smijem jer sam bio uvjeren da je neka greška.
„Imate kamere ispred bolnice. Pogledajte.“
Jesmo.
Na snimku se vidio moj taksi kako staje.
Vidjelo se kako izlazim i otvaram gepek jer sam mislio da čovjek želi da stavi torbu unutra.
Zatim zatvaram gepek i vraćam se za volan.
Ali njega nije bilo.
Na snimku sam bio potpuno sam.
Inspektor me pitao jesam li pio.
Nisam.
Tada sam se sjetio novčanice.
Još je bila u novčaniku.
Izvadio sam je i stavio na sto.
Inspektor ju je pogledao.
Bila je prava.
Na njoj je hemijskom olovkom bio napisan broj.
Sedam cifara.
„Šta je ovo?“
„Nemam pojma.“
Policija je provjerila broj.
Nije bio telefonski.
Nekoliko sati kasnije otkrili su da odgovara broju starog bankovnog sefa koji je pokojnik iznajmio prije više od dvadeset godina.
Njegova supruga nije znala da postoji.
Policija je kontaktirala banku, a porodica je pokrenula proceduru za otvaranje sefa.
Mislio sam da mene više ništa od toga ne treba da zanima.
Ali tri dana kasnije nazvao me pokojnikov sin.
„Vi ste posljednji razgovarali s mojim ocem?“
„Izgleda da jesam.“
„Moram da vam pokažem nešto.“
Našli smo se u kafiću.
Donio je malu kovertu.
Bila je iz sefa.
Na njoj je bilo napisano:
„Za čovjeka koji me posljednji odveze kući.“
Ruke su mi se tresle dok sam je otvarao.
Unutra nije bilo novca.
Bila je fotografija.
Na fotografiji su bila dva mladića pored starog automobila.
Jedan je bio pokojnik.
Drugog nisam poznavao.
Na poleđini je pisalo ime mog oca.
Ostao sam bez riječi.
Moj otac je umro kada sam imao devet godina.
Majka mi je uvijek govorila da je poginuo u saobraćajnoj nesreći vraćajući se s posla.
Nikada nisam znao da je poznavao tog čovjeka.
Nazvao sam majku.
Čim sam izgovorio pokojnikovo ime, zaćutala je.
„Odakle ti to ime?“
Ispričao sam joj sve.
Počela je da plače.
Tada mi je priznala nešto što je skrivala više od trideset godina.
Moj otac nije bio samo njegov prijatelj.
Radili su zajedno.
One noći kada je otac poginuo, njih dvojica su bila u istom automobilu.
Pokojnik je vozio.
Preživio je.
Moj otac nije.
„Zašto mi to nikada nisi rekla?“
„Jer sam ga krivila za sve.“
U koverti je bilo još nešto.
Malo presavijeno pismo.
Pokojnik je napisao da je cijelog života nosio krivicu zbog te noći i da je godinama pokušavao da pronađe mene.
Na kraju pisma stajala je rečenica:
„Ako ovo čita njegov sin, onda sam konačno uspio da vratim posljednji dug.“
Mislio sam da je to kraj.
Nije bio.
Nekoliko sedmica kasnije policija me ponovo pozvala.
Pregledali su stvari iz sefa i pronašli stari dnevnik.
Iz njega su saznali da saobraćajna nesreća u kojoj je moj otac poginuo možda uopšte nije bila nesreća.
Kočnice na automobilu bile su namjerno presječene.
A moj otac i taj čovjek nekoliko dana ranije prijavili su krađu velike količine novca iz firme u kojoj su radili.
Na posljednjoj stranici dnevnika pokojnik je napisao ime osobe za koju je vjerovao da je odgovorna.
Kada mi je inspektor pokazao ime, nisam mogao da progovorim.
Poznavao sam tog čovjeka cijelog života.
Bio je to moj kum.
Čovjek koji me nakon očeve smrti praktično odgojio.
A samo nekoliko sati prije nego što me policija pozvala, poslao mi je poruku:
„Čuo sam da si otvorio sef. Moramo razgovarati.“