Radnica u supermarketu primijetila je da stariji čovjek svake subote kupuje dvije potpuno iste korpe namirnica — jednog dana krenula je za njim
Sandra je skoro pet godina radila na istoj kasi u supermarketu.
Vremenom je počela pamtiti stalne mušterije i njihove navike.
Jedan stariji čovjek posebno joj je privukao pažnju.
Zvao se Ilija.
Dolazio je svake subote oko devet ujutro i uvijek kupovao gotovo potpuno iste stvari.
Ali neobično je bilo to što je kupovao sve duplo.
Dvije vekne hljeba.
Dva litra mlijeka.
Dvije kutije jaja.
Dvije kese jabuka.
Dvije kafe.
Čak bi proizvode na traci razdvojio u dvije potpuno jednake grupe.
„Dvije kuće?“, našalila se Sandra jednom.
Ilija se nasmiješio.
„Tako nekako.“
Uvijek je tražio i dva računa.
Sandra je pretpostavljala da kupuje za nekog komšiju ili rođaka.
Sve dok jedne subote nije vidjela šta radi nakon kupovine.
—
Sandra je tog jutra završila smjenu ranije.
Na parkingu je ugledala Iliju kako stavlja jednu korpu u svoj automobil.
Drugu nije.
Uzeo ju je u ruke i krenuo pješice iza prodavnice.
Sandra je išla istim putem prema autobuskoj stanici.
Nakon nekoliko minuta vidjela ga je kako ulazi u malu stambenu zgradu.
Pet minuta kasnije izašao je praznih ruku.
Nije joj bilo naročito čudno.
Ali naredne subote dogodilo se isto.
I sljedeće ponovo.
Jednog dana nije izdržala.
„Gospodine Ilija, kome nosite drugu korpu?“
Čovjek se nasmijao.
„Jednom prijatelju.“
„Svake sedmice?“
„Svake.“
„Ne može sam u kupovinu?“
Ilija je na trenutak zaćutao.
„Može.“
Sandra se zbunila.
„Pa zašto onda vi kupujete?“
Ilija je samo rekao:
„Zato što mi je jednom obećao da će prihvatiti.“
—
Nekoliko sedmica kasnije Ilija nije došao.
Prvi put otkako ga je Sandra pamtila.
Nije došao ni naredne subote.
Treće sedmice na kasi se pojavio drugi stariji muškarac.
Na traku je stavio dvije vekne hljeba, dvije kutije jaja, dvije kese jabuka i dvije kafe.
„Dva računa, molim.“
Sandra ga je pogledala.
„Poznajete Iliju?“
Čovjek je zastao.
„Ja sam Branko.“
Tada je prvi put čula cijelu priču.
—
Ilija i Branko upoznali su se prije četrdeset godina u fabrici namještaja.
Radili su zajedno gotovo dvije decenije.
Kada je fabrika propala, obojica su ostala bez posla.
Ilija je ubrzo pronašao drugi.
Branko nije.
Imao je suprugu, dvoje djece i kredit.
Jedne zime situacija je postala toliko loša da u kući gotovo nisu imali hrane.
Branko nikome nije želio priznati.
Ali Ilija je saznao.
Jedne subote pojavio se pred njegovim vratima sa dvije kese namirnica.
Branko ih je odbio.
„Nisam prosjak.“
Ilija mu je tada rekao:
„Nisam ni rekao da jesi. Ovo je pozajmica.“
„Kad da ti vratim?“
„Kad ja budem taj kome treba.“
Branko je prihvatio.
—
Nakon nekoliko mjeseci pronašao je posao.
Pokušao je vratiti novac.
Ilija ga nije želio.
„Dogovor je bio drugačiji.“
Godine su prolazile.
Djeca su odrasla.
Obojica su otišla u penziju.
A onda je Brankova supruga umrla.
Prestao je kuhati.
Jeo je vrlo malo i rijetko izlazio iz stana.
Ilija je ponovo počeo donositi namirnice.
Ovoga puta nije govorio da je pomoć.
Kupovao bi sebi jednu korpu i Branku drugu.
„Ako ja moram jesti, moraš i ti.“
Tako je počeo njihov subotnji ritual.
—
„A gdje je Ilija sada?“, pitala je Sandra.
Branko je spustio pogled.
„U bolnici.“
Nekoliko dana ranije doživio je moždani udar.
Bio je stabilno, ali će oporavak trajati.
„Pa zašto kupujete dvije korpe?“
Branko se nasmiješio.
„Jedna je meni.“
Podigao je drugu kesu.
„Ova ide njegovoj ženi.“
Sandra je tada shvatila.
Poslije skoro četrdeset godina došao je trenutak kada je Iliji konačno trebalo vratiti onu staru pozajmicu.
—
Narednih mjeseci Branko je dolazio svake subote.
Kupovao je dvije korpe.
Jednu bi odnio kući.
Drugu Ilijinoj supruzi.
Kada se Ilija vratio iz bolnice, još nije mogao sam dolaziti u prodavnicu.
Branko je nastavio.
Tek poslije skoro pola godine Sandra ih je jednog jutra ponovo ugledala zajedno.
Ilija je hodao polako, oslanjajući se na štap.
Branko je gurao kolica.
Na kasi su počeli vaditi namirnice.
Sandra se nasmijala.
„Dvije korpe?“
Branko je odmahnuo glavom.
„Danas ne.“
Na traci je bila samo jedna velika kupovina.
„Danas ručamo zajedno.“
—
Ilija je pogledao prijatelja.
„Rekao sam ti da ne moraš toliko dugo nositi stvari mojoj ženi.“
Branko ga je pogledao.
„Četrdeset godina čekam da vratiš dug. Nemoj sad kvariti zadovoljstvo.“
„Kakav moj dug? Ti si bio dužan meni.“
Branko se nasmijao.
„Eto vidiš. Više ni sami ne znamo.“
Sandra im je pružila račun.
Ovoga puta samo jedan.
—
Kasnije je često razmišljala o njima.
Mjesecima je gledala dvije potpuno jednake korpe i mislila da iza njih mora postojati neka neobična tajna.
Postojala je.
Ali nije bila komplikovana.
Prije četrdeset godina jedan čovjek pomogao je prijatelju kada ovaj nije imao dovoljno ni za hranu.
Nije tražio da mu vrati novac.
Tražio je samo jedno:
„Vrati mi ako jednog dana meni bude trebalo.“
Taj dan je stigao tek četiri decenije kasnije.
A Branko nije zaboravio.