Radnik na benzinskoj pumpi primijetio je da žena svake nedjelje sipa gorivo za samo pet maraka — jednog jutra stigla je pješke i ostavila mu ključeve
Emir je radio noćne i jutarnje smjene na benzinskoj pumpi kraj izlaza iz grada.
Poslije nekoliko godina počeo je prepoznavati ljude po automobilima.
Bijeli kombi pekara.
Crveni Golf medicinske sestre.
Stari Mercedes čovjeka koji je svako jutro kupovao dvije kafe.
A nedjeljom, nekoliko minuta poslije sedam, dolazila je plava Corsa.
Vozila ju je žena od pedesetak godina.
Zvala se Biljana.
Uvijek bi stala kod istog aparata.
„Za pet maraka.“
Nikada deset.
Nikada pun rezervoar.
Tačno pet.
Emiru je to bilo neobično jer bi zatim kupila kafu koja je koštala skoro koliko litar goriva.
Jednog jutra našalio se:
„Ako nastavite ovako, više ćete potrošiti dolazeći po gorivo nego što sipate.“
Biljana se nasmijala.
„Meni treba samo do tamo i nazad.“
„Gdje je tamo?“
Pokazala je prema putu koji je vodio izvan grada.
„Jedno mjesto.“
I otišla.
—
Naredne nedjelje opet pet maraka.
Pa sljedeće.
I tako mjesecima.
Ponekad bi Corsa jedva upalila.
Jednom joj je Emir pomogao kablovima.
„Ovo će vas jednom ostaviti na putu.“
„Samo neka izdrži nedjelje.“
Ta rečenica mu je ostala u glavi.
—
Jednog februarskog jutra padao je gust snijeg.
Biljana nije došla.
Emir je pomislio da je zbog vremena.
Ali oko osam ugledao ju je kako pješači uz cestu.
Kaput joj je bio prekriven snijegom.
Ušla je u pumpu i spustila ključeve automobila na pult.
„Možete li ih sačuvati do sutra?“
„Gdje je auto?“
„Kod kuće.“
„Zašto ste onda donijeli ključeve?“
Biljana je nekoliko sekundi ćutala.
„Danas ga prodajem.“
—
Kupac je trebalo da dođe poslije podne.
Corsa je bila stara, stalno se kvarila i više nije imala smisla ulagati u nju.
„A gdje ste krenuli po ovom snijegu?“
Biljana je pogledala prema cesti.
„Na groblje.“
Emir je tek tada saznao gdje je svake nedjelje išla.
—
Prije četiri godine Biljana je izgubila sina Marka.
Imao je dvadeset sedam godina.
Radio je u drugom gradu i kući dolazio vikendom.
Jedne večeri doživio je saobraćajnu nesreću.
Biljana nakon toga mjesecima nije mogla prići njegovom automobilu.
Plava Corsa bila je njegova.
Na kraju ju je prebacila na svoje ime.
Iako je imala autobus do posla i automobil joj gotovo nije trebao, nije ga prodavala.
Nedjeljom bi sipala goriva za pet maraka.
Otišla na groblje.
Očistila spomenik.
Sjela desetak minuta.
I vratila se kući.
„Zašto samo pet maraka?“, pitao je Emir.
Biljana se nasmiješila.
„Marko je uvijek vozio na rezervi. Govorila sam mu da jednom naspe pun rezervoar.“
„I?“
„Govorio je: Mama, auto ide i sa pet maraka.“
Prvi put Emir nije znao šta da odgovori.
—
„Odvešću vas“, rekao je.
„Ne treba.“
„Smjena mi završava za petnaest minuta.“
„Mogu autobusom.“
„Nedjeljom prvi ide tek za sat.“
Biljana ga je pogledala.
„Kako znaš?“
„Radim na pumpi. Znam sve osim cijene normalnog sna.“
Nasmijala se.
Prihvatila je.
—
Kada su stigli, Emir je ostao u automobilu.
Biljana je otišla do groba.
Vratila se nakon dvadesetak minuta.
Na povratku gotovo nisu razgovarali.
Pred njenom kućom stajao je muškarac koji je došao pogledati Corsu.
„Izgleda da je to to“, rekla je.
Emir joj je pružio ključeve.
Biljana ih nije odmah uzela.
„Glupo je.“
„Šta?“
„Kao da ga opet nešto puštam.“
Emir je pogledao staru Corsu.
„Auto nije on.“
„Znam.“
„Ali vjerovatno treba vremena da čovjek i osjeti ono što već zna.“
Biljana je klimnula.
Uzela je ključeve.
—
Kupac je odvezao automobil tog popodneva.
Sljedeće nedjelje Biljana nije došla na pumpu.
Ni one poslije.
Emir je pretpostavio da sada ide autobusom.
A onda se, skoro dva mjeseca kasnije, pred pumpom zaustavio mali sivi automobil.
Biljana je izašla.
„Novi?“
„Polovan.“
„Koliko sipamo?“
Biljana je zastala.
Emir je već očekivao poznati odgovor.
Ali rekla je:
„Do vrha.“
Podigao je obrve.
„Do vrha?“
„Do vrha.“
Dok je točio gorivo, Biljana je stajala pored automobila i gledala brojke kako rastu.
„Marko bi rekao da bacam pare.“
„Možda je vrijeme da ga jednom ne poslušate.“
„Možda.“
—
Ali toga dana nije krenula prema groblju.
„Ne idete tamo?“, pitao je Emir.
„Kasnije.“
„Gdje prvo?“
„Kod sestre.“
Njena sestra živjela je gotovo sto kilometara dalje.
Biljana je godinama odbijala da ide jer nije željela ostavljati grad nedjeljom.
Nedjelja je bila Markov dan.
Sada je prvi put odlučila da ode negdje drugo.
„Vraćate se danas?“
„Možda.“
Emir joj je pružio račun.
„Onda vam stvarno treba pun rezervoar.“
—
Biljana je i dalje odlazila sinu.
Ali ne više svake nedjelje.
Nekada subotom.
Nekada poslije posla.
Ponekad bi prošle dvije sedmice.
U početku je zbog toga osjećala krivicu.
Kasnije je shvatila da ništa ne nestaje zato što ona jedan vikend ode kod sestre, na izlet ili jednostavno ostane kod kuće.
—
Godinu dana kasnije došla je na pumpu sa malim dječakom na zadnjem sjedištu.
„Unuk?“, pitao je Emir.
„Od sestrine kćerke.“
Dječak je kroz prozor pitao:
„Tetka Biljo, idemo sad na jezero?“
„Idemo.“
Emir je otvorio rezervoar.
„Koliko?“
Biljana ga je pogledala i nasmijala se.
„Nemoj ni pitati.“
„Do vrha.“
„Do vrha.“
—
Dok je automobil odlazio, Emir se sjetio plave Corse koja je godinama svake nedjelje dobijala samo pet maraka goriva.
Biljana ju je čuvala jer je mislila da tako čuva nešto što joj je ostalo od sina.
Ali tek kada je prodala automobil shvatila je da uspomene nisu otišle zajedno s njim.
Pet maraka bilo je dovoljno da godinama stigne do mjesta na kojem je ostala zarobljena. Za put dalje, prvi put poslije dugo vremena, odlučila je napuniti rezervoar do vrha.