Stariji čovjek je svakog petka kupovao dvije ulaznice za bioskop, ali je u salu uvijek ulazio sam — radnica je tek poslije nekoliko mjeseci saznala kome pripada drugo mjesto
Ana je radila na blagajni malog gradskog bioskopa.
Petkom uveče uglavnom je bila gužva.
Parovi, porodice, tinejdžeri.
Zato je brzo zapamtila gospodina Petra.
Imao je oko sedamdeset godina, uredno podšišanu sijedu kosu i uvijek bi dolazio dvadesetak minuta prije početka filma.
„Dvije karte, molim.“
Uvijek je birao posljednji red.
Sjedišta 11 i 12.
Platio bi obje karte.
Ali u salu bi ušao sam.
Prvih nekoliko puta Ana je mislila da ga je neko otkazao.
Nakon dva mjeseca shvatila je da je drugo sjedište uvijek prazno.
Jednog petka nije izdržala.
„Gospodine Petre, mogu nešto pitati?“
„Naravno.“
„Zašto kupujete dvije karte?“
Petar se blago nasmiješio.
„Zato što sam obećao da nikada neću ići u bioskop bez nje.“
Uzeo je karte i otišao.
Ana nije znala ko je „ona“.
—
Petar je nekada u bioskop dolazio sa suprugom Marijom.
Upoznali su se upravo tu 1978. godine.
Petar je tada imao dvadeset dvije godine.
Marija dvadeset.
Došao je sa prijateljem.
Ona sa dvije prijateljice.
Zbog greške na blagajni oboje su dobili kartu za isto mjesto.
Broj 12.
„To je moje mjesto“, rekla je Marija.
„I moje.“
„Onda je neko pogriješio.“
„Možemo podijeliti.“
Marija ga je pogledala kao da je lud.
Na kraju je radnik pronašao prazno mjesto broj 11.
Petar je sjeo tamo.
Film skoro da nije gledao.
—
Poslije projekcije čekao ju je ispred.
„Hoćeš na kafu?“
„Ne.“
„Dobro.“
„Ali mogu sutra.“
Tako je počelo.
—
Godinama kasnije, čak i nakon što su se vjenčali i dobili dvoje djece, petkom bi ponekad otišli u bioskop.
Kada je otvorena nova sala, izabrali su svoja mjesta.
11 i 12.
To je postala njihova mala tradicija.
Djeca su odrasla.
Odselila se.
Petar i Marija nastavili su dolaziti.
Nekada bi film bio odličan.
Nekada katastrofalan.
Marija bi nakon lošeg filma govorila:
„Dva sata života nam niko neće vratiti.“
A sljedećeg petka opet bi došla.
—
Prije tri godine Marija se razboljela.
U početku je još mogla izlaziti.
Kasnije više nije.
Jednog petka Petar je ostao kod kuće.
Marija ga je pitala:
„Zašto nisi otišao?“
„Sam?“
„Pa šta?“
„Rekao sam ti da bez tebe ne idem.“
Marija se nasmijala.
„Onda kupi dvije karte.“
„I šta da radim s drugom?“
„Ostavi moje mjesto prazno.“
Petar je mislio da se šali.
Nije otišao.
—
Marija je preminula nekoliko mjeseci kasnije.
Skoro godinu dana Petar nije kročio u bioskop.
A onda je jednog petka otvorio ladicu.
Pronašao dvije stare karte.
11 i 12.
Obukao je košulju.
Otišao u bioskop.
„Dvije karte.“
Tako je počelo.
—
Ana je cijelu priču saznala od Petrove kćerke, koja je jednog dana došla po njega poslije projekcije.
„Mama je sjedila na dvanaestici“, objasnila joj je.
Ana je pogledala prema sali.
„A zašto onda vaš otac sjedi na jedanaestici?“
„Jer je to njegovo mjesto.“
Jednostavan odgovor.
Ali Ana ga je dugo pamtila.
—
Nekoliko sedmica kasnije bioskop je najavio renoviranje.
Mijenjala su se sva sjedišta.
Ana je bila na blagajni kada je Petar ugledao obavještenje.
„Hoće li brojevi ostati isti?“
„Mislim da hoće.“
„A stolice?“
„Sve idu.“
Petar je klimnuo.
Nije ništa rekao.
Ali prvi put nije kupio karte.
Okrenuo se i otišao.
—
Ana je pronašla upravnika.
„Šta radite sa starim sjedištima?“
„Bacamo.“
„Mogu li uzeti jedno?“
„Ako baš želiš.“
„Broj 12.“
Upravnik ju je čudno pogledao.
„Zašto?“
„Duga priča.“
—
Kada je renoviranje završeno, Petar se vratio.
Nova sjedišta bila su udobnija.
Brojevi su ostali isti.
Prišao je blagajni.
„Dvije.“
Ana mu je pružila samo jednu kartu.
Petar je pogledao.
„Tražio sam dvije.“
„Znam.“
„Onda ste pogriješili.“
„Nisam.“
Ana je izašla iza pulta.
U malom hodniku stajalo je staro crveno bioskopsko sjedište.
Broj 12.
„Ovo je vaše.“
Petar nije razumio.
„Ne mogu ja to uzeti.“
„Možete. Inače ide u smeće.“
Prešao je rukom preko naslona.
„Marija je sjedila ovdje četrdeset godina.“
„Zato sam ga sačuvala.“
Petar je dugo ćutao.
Onda je pitao:
„A gdje će sada sjediti?“
Ana je pokazala novu kartu.
Na njoj je pisalo:
11. red, mjesto 12.
„Večeras vi sjedite na njenom.“
—
Petar je prvi put poslije mnogo godina sjeo na mjesto broj 12.
Mjesto 11 pored njega ostalo je prazno.
Film je bio komedija.
Nekoliko puta se glasno nasmijao.
Kada je projekcija završila, prišao je Ani.
„Marija bi rekla da je film glup.“
„Je li bio?“
„Strašno.“
„Dolazite sljedećeg petka?“
Petar se nasmijao.
„Naravno.“
—
Staro sjedište odnio je kući.
Njegov sin ga je pričvrstio na drvenu podlogu i stavio u dnevnu sobu.
Petar na njemu nije sjedio.
Na njega je stavio Marijinu omiljenu deku.
Ali u bioskopu je prestao kupovati dvije karte.
Dolazio je sam.
Kupovao jednu.
Ponekad mjesto 11.
Ponekad 12.
Ponekad sasvim drugo.
—
Nekoliko mjeseci kasnije Ana ga je vidjela kako dolazi sa unukom.
Dječak je imao desetak godina.
„Koja mjesta?“, pitala je.
Petar je pogledao unuka.
„Ti biraj.“
Dječak je izabrao sredinu sale.
Petar nije prigovorio.
Kupio je dvije karte.
Ovoga puta obje stolice bile su zauzete.
Pred početak filma unuk ga je pitao:
„Deda, je li baka voljela bioskop?“
Petar se nasmiješio.
„Više nego dobre filmove.“
Svjetla su se ugasila.
—
Godinama je Petar vjerovao da praznim mjestom čuva obećanje dato supruzi.
Tek kada je prvi put sjeo na njenu stolicu shvatio je nešto drugo.
Nije morao ostaviti mjesto prazno da bi Marija ostala dio njegovog života. Mogao je ponovo napuniti salu ljudima koje voli — a njihova dva stara broja i dalje će zauvijek pripadati priči koja je počela kada je blagajnik greškom prodao isto sjedište dvoje stranaca.