Stariji čovjek je svakog utorka donosio dječje cipele obućaru — nikada nije tražio da ih popravi, samo je pitao: „Mogu li još jednu sedmicu ostati ovdje?“
Obućar Emir prvi put je vidio čovjeka početkom zime.
Bio je visok, sijed i nosio je uredan crni kaput.
Ušao je u radnju držeći male crvene patike.
„Možete li ih ostaviti ovdje do sljedećeg utorka?“
Emir se zbunio.
„Treba nešto popraviti?“
„Ne.“
„Očistiti?“
„Ništa.“
„Zašto ih onda ostavljate?“
Čovjek je kratko odgovorio:
„Nemam ih gdje držati.“
Emir je pomislio da je riječ o nekoj neobičnoj situaciji, ali nije pitao dalje.
Stavio je patike na policu.
Sljedećeg utorka čovjek se vratio.
Uzeo ih je.
Pet minuta kasnije ponovo ih je spustio na pult.
„Mogu li još jednu sedmicu?“
—
To je postala rutina.
Svaki utorak dolazio je oko deset.
Ponekad bi patike samo pogledao.
Ponekad bi ih uzeo u ruke.
A onda bi ih ponovo ostavio.
Emir je nakon mjesec dana rekao:
„Ne morate dolaziti svake sedmice. Mogu ostati koliko želite.“
Čovjek je odmahnuo glavom.
„Moram dolaziti.“
„Zašto?“
„Da provjerim jesu li još tu.“
Predstavio se kao Branko.
Više nije objasnio.
—
Jednog dana Emir je primijetio da su patike prilično iznošene.
Đon na jednoj počeo se odvajati.
Bez Brankovog znanja ih je popravio.
Kada je sljedećeg utorka došao, odmah je primijetio.
„Šta ste uradili?“
„Sredio sam ih.“
Branko je dugo gledao patike.
„Koliko dugujem?“
„Ništa.“
Umjesto da se obraduje, čovjek je izgledao potreseno.
„Niste trebali.“
Uzeo je patike i otišao.
Emir je pomislio da se više neće vratiti.
Ali narednog utorka Branko se pojavio.
Bez patika.
—
„Naljutio sam se bez razloga“, rekao je.
Sjeo je na malu stolicu pored pulta.
„Pripadale su mojoj unuci.“
Zvala se Lena.
Kada je imala šest godina, gotovo svaki dan boravila je kod Branka i njegove supruge.
Roditelji su joj mnogo radili.
Branko ju je vodio u park, školu plivanja, kupovao joj sladoled i dopuštao stvari koje roditelji nisu.
Crvene patike dobila je od njega za rođendan.
Obožavala ih je.
Nosila ih je dok joj gotovo nisu postale premale.
„Gdje je Lena sada?“, pitao je Emir.
Branko je spustio pogled.
„U Austriji.“
—
Prije dvije godine njegova kćerka, Leninа majka, dobila je posao u Beču.
Cijela porodica se preselila.
Branko je mislio da će ih često posjećivati.
Ali nekoliko mjeseci kasnije njegova supruga se teško razboljela.
Putovanja su prestala.
Nakon njene smrti Branko je ostao sam u velikom stanu.
Lena je tada imala devet godina.
Zvala ga je video-pozivom.
Slala fotografije.
Ali nije bilo isto.
„Kakve veze imaju patike?“
Branko je uzdahnuo.
„Ostale su kod mene.“
—
Nakon smrti supruge Branko je odlučio prodati stan i preseliti se u manji.
Dok je pakovao stvari, pronašao je crvene patike.
Nije mogao da ih baci.
Ali nije mogao ni da ih odnese u novi stan.
„Zašto?“
Emir nije razumio.
Branko mu je objasnio da je novi stan kupio u istoj zgradi u kojoj je nekada živio njegov sin.
Tamo je proveo posljednje godine života prije nego što je poginuo u saobraćajnoj nesreći.
Branko je već imao kutije njegovih stvari.
Stvari pokojne supruge.
Fotografije roditelja.
Čitav stan polako se pretvarao u skladište uspomena.
Jednog dana shvatio je da više ne živi među svojim stvarima.
Živio je među stvarima ljudi koji nisu tu.
Odlučio je da nešto mora pustiti.
Počeo je sa Leninim patikama.
Ali nije uspio.
Zato ih je donio Emiru.
—
„Mislio sam da ću ih ostaviti sedmicu, pa ih onda pokloniti.“
„A onda?“
„Došao sam po njih i nisam mogao.“
Svaki utorak ponavljao je isti pokušaj.
Uzeo bi ih.
Rekao sebi da će ih odnijeti u kontejner za odjeću.
A onda bi ih vratio.
Emir je tek tada shvatio zašto ga je popravka uznemirila.
Branko nije pokušavao sačuvati patike.
Pokušavao je naučiti kako da ih se odrekne.
A Emir ih je upravo napravio spremnim da traju još godinama.
—
„Gdje su sada?“, pitao je.
Branko se prvi put nasmiješio.
„Poslao sam ih Leni.“
„Premale su joj.“
„Znam.“
U kutiju je stavio patike i kratku poruku:
„Ne moraš ih čuvati. Samo sam želio da ti odlučiš šta ćeš s njima.“
Paket je poslao u Austriju.
Nekoliko dana kasnije Lena ga je nazvala.
Nije bacila patike.
Ali ih nije ni stavila u ormar.
U njenoj školi organizovali su predstavu za mlađu djecu.
Jednoj djevojčici bile su potrebne crvene patike za kostim.
Lena joj ih je poklonila.
Branko se prvo iznenadio.
Onda se nasmijao.
„Znači ipak ih više nema.“
Lena mu je odgovorila:
„Ima ih. Samo ih sada neko drugi nosi.“
—
Nakon toga Branko više nije dolazio svakog utorka.
Prošlo je skoro dva mjeseca prije nego što se ponovo pojavio.
Ovoga puta nosio je svoje stare cipele.
Spustio ih je na pult.
„Ove stvarno treba popraviti.“
Emir ih je pregledao.
„Biće gotovo u petak.“
Branko se okrenuo prema polici na kojoj su mjesecima stajale crvene patike.
Mjesto je bilo prazno.
„Čudno“, rekao je.
„Šta?“
„Mislio sam da će mi nedostajati kada ih više ne bude.“
„Nedostaju li?“
Branko je razmislio.
„Patike ne.“
Lena jeste.
Ali sada je razumio da to nisu iste stvari.
—
Tog ljeta Lena je došla u posjetu.
Branko ju je doveo kod Emira.
„Ovo je čovjek koji ti je popravio patike.“
Lena se nasmijala.
„One crvene?“
„Te.“
„Djevojčica ih još nosi.“
Emir je pogledao Branka.
Starac se samo nasmiješio.
Mjesecima je vjerovao da će, ako se odrekne predmeta, izgubiti dio osobe za koju ga veže.
Na kraju je jedna desetogodišnja djevojčica shvatila ono što on nije mogao.
Uspomena nije nestala kada su crvene patike otišle iz njegovih ruku. Samo su prestale skupljati prašinu na polici i nastavile svoj život na nečijim drugim nogama.