Svake srijede nepoznata žena je u mojoj knjižari kupovala istu dječju knjigu — kada sam je pitala kome poklanja toliko primjeraka, odgovorila je: „Nikome. Sve ih vraćam tamo odakle su jednom nestale.“
Vodila sam malu knjižaru gotovo deset godina.
Vremenom naučiš prepoznavati stalne kupce.
Neko dolazi po krimiće, neko po ljubavne romane, neko samo razgleda i nikada ništa ne kupi.
Ali gospođu Nadu nisam mogla razumjeti.
Svake srijede, oko podne, ulazila bi u knjižaru.
Imala je oko sedamdeset godina, uredno vezanu sijedu kosu i uvijek je nosila veliku platnenu torbu.
Nikada nije razgledala police.
Odmah bi otišla do dječjeg odjela i uzela istu knjigu.
„Mali princ.“
Platila bi.
Stavila knjigu u torbu.
I otišla.
Prve sedmice nisam obraćala pažnju.
Ni druge.
Ali nakon dva mjeseca shvatila sam da je kupila najmanje osam istih primjeraka.
Jedne srijede nisam izdržala.
„Izvinite, mogu nešto da vas pitam?“
„Naravno.“
„Kome poklanjate toliko Malih prinčeva?“
Nada se nasmijala.
„Nikome.“
„Onda zašto ih kupujete?“
Pogledala je knjigu koju je držala.
„Sve ih vraćam tamo odakle su jednom nestale.“
Mislila sam da govori u zagonetkama.
„Odakle?“
„Iz jedne škole.“
Uzela je račun i otišla.
Sljedeće srijede čekala sam je.
„Morate mi objasniti.“
Nada je nekoliko trenutaka ćutala.
Onda me pitala:
„Imate li pola sata?“
Zaključala sam kasu koleginici i sjela s njom u kafić preko puta.
Priča je počela 1984. godine.
Nada je tada imala dvadeset osam godina i radila je kao nastavnica u maloj seoskoj školi.
Školska biblioteka bila je jedna prostorija s nekoliko stotina knjiga.
Djeca nisu imala mnogo.
Za neke je biblioteka bila jedino mjesto gdje su uopšte mogla doći do knjiga.
Jednog dana stigao je paket.
Jedna izdavačka kuća poklonila je školi trideset primjeraka Malog princa.
Nada je bila oduševljena.
Planirala je da cijeli razred zajedno čita knjigu.
Ali kada je sljedećeg jutra došla u biblioteku, svih trideset primjeraka je nestalo.
„Ukradeni?“
„Tako smo mislili.“
Vrata nisu bila obijena.
Niko ništa nije vidio.
Direktor je bio bijesan.
Sumnja je pala na učenike.
Posebno na dječaka po imenu Emir.
Imao je dvanaest godina.
Živio je s bakom.
Već je nekoliko puta uhvaćen kako iz škole nosi olovke i sveske koje nisu bile njegove.
„Je li on uzeo knjige?“
Nada je odmahnula glavom.
„Nisam znala.“
Direktor ga je pozvao.
Emir je tvrdio da nije.
Niko mu nije vjerovao.
Na kraju mu je direktor zabranio ulazak u biblioteku do kraja godine.
„A knjige?“
Nikada nisu pronađene.
Nekoliko mjeseci kasnije Emir se s bakom preselio.
Nada ga više nije vidjela.
„Kakve to veze ima s ovim što sada radite?“
„Sve.“
Prije godinu dana dobila je pismo.
Pravo papirno pismo.
Bez povratne adrese.
Unutra je bila fotografija.
Na fotografiji — primjerak Malog princa.
Na unutrašnjoj strani korica bio je pečat njene stare škole.
Ispod fotografije kratka poruka:
„Nije ih ukrao Emir.“
Nada je ostala bez riječi.
„Ko je poslao?“
Nije bilo potpisa.
Ali u koverti se nalazila još jedna stvar.
Spisak od trideset imena.
Pored svakog ime grada.
Sarajevo.
Zagreb.
Beč.
Minhen.
Ljubljana.
Beograd.
Neka imena bila su precrtana.
„Ko su ti ljudi?“
Nada je počela istraživati.
Svi su bili njeni bivši učenici.
Učenici iz iste generacije kojoj je planirala dati knjige.
Kontaktirala je prvu osobu sa spiska.
Ženu po imenu Sanela.
Kada joj je spomenula nestale knjige, Sanela je počela plakati.
„Mi smo ih uzeli.“
„Ko mi?“
„Cijeli razred.“
Istina je bila potpuno drugačija od onoga što su odrasli tada zaključili.
Jedna djevojčica iz razreda, Maja, trebala se hitno odseliti.
Otac joj je izgubio posao i porodica je preko noći odlazila kod rođaka u drugi grad.
Maja je obožavala čitati.
Ali nije imala nijednu svoju knjigu.
Djeca su smislila glupu dječju ideju.
Svako će uzeti po jedan primjerak Malog princa, napisati nešto unutra, a onda će sve knjige dati Maji.
„Trideset knjiga jednoj djevojčici?“
„Imali su dvanaest godina.“
Plan nije uspio.
Direktor je već sljedećeg jutra otkrio nestanak.
Djeca su se prepala.
Knjige su već bile sakrivene po torbama i kućama.
Niko nije priznao.
A onda je optužen Emir.
„Zašto on nije rekao istinu?“
Tu je bio dio zbog kojeg Nada nikada nije mogla potpuno zaboraviti priču.
Emir je znao ko je uzeo knjige.
Ali među njima je bila i Maja.
Nije htio da djeca upadnu u nevolju.
Preuzeo je sumnju na sebe.
„Ali nije priznao.“
„Nije morao. Svi smo već odlučili da je kriv.“
Knjige su ostale kod učenika.
Godine su prolazile.
Djeca su odrasla.
Selila se.
Neke knjige su izgubljene.
Neke završile na tavanima.
Neke su njihova djeca kasnije čitala.
A onda je prije nekoliko godina Sanela na okupljanju generacije spomenula Emira.
Tada su prvi put kao odrasli shvatili koliko je ružno završila njihova dječja tajna.
Počeli su tražiti knjige.
Pronašli su jedanaest originalnih primjeraka.
„A Emir?“
Pronašli su i njega.
Živio je u Švedskoj.
Postao je građevinski inženjer.
Kada su mu se javili da se izvine, navodno se samo nasmijao.
„Jeste li vi stvarno četrdeset godina mislili na to?“
On odavno nije.
Ali Nada jeste.
„Zašto onda kupujete nove knjige?“
Stara škola još je postojala.
Biblioteka takođe.
Nada je odlučila vratiti svih trideset primjeraka.
Jedanaest originalnih.
Devetnaest novih.
Ali nije željela samo odnijeti kutiju.
Svake srijede kupovala je po jednu.
„Zašto tako?“
„Jer sam trideset puta trebala razmisliti prije nego što sam povjerovala da je dijete krivo samo zato što je ranije pravilo probleme.“
To je bio njen način da sebi ne dozvoli da cijelu stvar pretvori u jednu lijepu gestu i zaboravi je.
Devetnaest srijeda.
Devetnaest odlazaka.
Devetnaest podsjetnika.
Kada je kupila posljednji primjerak, pitala me želim li poći s njom.
Pristala sam.
U školu smo stigle jednog petka.
Biblioteka je sada bila mnogo ljepša nego na starim fotografijama.
Na jednom stolu Nada je složila trideset knjiga.
Jedanaest starih.
Devetnaest novih.
Direktorica škole pitala je želi li da na polici stave pločicu s njenim imenom.
Nada je odmah odbila.
„Napišite drugo ime.“
„Čije?“
„Emirovo.“
Nekoliko sedmica kasnije stigao je paket iz Švedske.
Emir je poslao još jednu knjigu.
Na prvoj stranici napisao je:
„Ova je trideset prva. Za slučaj da opet neka nestane.“
Nada mi je donijela da pročitam poruku.
Smijala se toliko da su joj išle suze.
Danas u toj školskoj biblioteci postoji polica s trideset i jednim primjerkom iste knjige.
Djeca ih normalno posuđuju.
Neke se vrate izgužvane.
Neke išarane olovkom.
Jedna je već izgubljena.
Kada sam to rekla Nadi, samo je odmahnula rukom.
„Dobro je.“
„Kako dobro?“
„Knjiga i treba da ode negdje.“
A onda je dodala:
„Samo ovaj put nemojte odmah optužiti Emira.“
Tada sam shvatila zašto je gotovo pola godine svake srijede dolazila u moju knjižaru.
Nije vraćala knjige.
Pokušavala je vratiti nešto što je mnogo teže vratiti nakon četrdeset godina:
povjerenje koje jednom djetetu niko nije dao kada mu je bilo najpotrebnije.