Svake subote jedan dječak je dolazio u moju knjižaru i čitao istu knjigu — jednog dana sam mu rekao da je može ponijeti besplatno, a on je odgovorio: „Ne smijem je odnijeti kući“
Držim malu knjižaru već skoro petnaest godina.
Nije to posao od kojeg se čovjek obogati, ali volim ga. Znam većinu mušterija, znam ko kupuje krimiće, ko ljubavne romane, a ko samo uđe da se ugrije dok čeka autobus.
Prije nekoliko mjeseci počeo je dolaziti jedan dječak.
Imao je možda dvanaest godina.
Prvi put sam ga primijetio jer je skoro dva sata stajao pored police s putopisima.
Nije dirao telefon.
Nije pravio buku.
Samo je čitao.
Kada je završio, pažljivo je vratio knjigu na potpuno isto mjesto i otišao.
Sljedeće subote ponovo je došao.
Uzeo istu knjigu.
Bila je to velika knjiga o evropskim gradovima, puna fotografija, mapa i priča o ljudima koji putuju vozom.
Treće subote — opet isto.
„Sviđa ti se?“, pitao sam.
Klimnuo je.
„Kako se zoveš?“
„Luka.“
„Možeš sjesti. Ne moraš stajati.“
Od tada sam mu ostavljao stolicu.
Dolazio bi oko jedanaest, čitao sat ili dva i odlazio.
Nikada ništa nije kupio.
Jedne subote odlučio sam mu pokloniti knjigu.
Koštala je tridesetak eura, ali stajala je na polici skoro godinu dana.
Spakovao sam je u kesu.
„Luka.“
Pogledao me.
„Nosi je.“
Zbunio se.
„Gdje?“
„Kući. Tvoja je.“
Nije se nasmijao.
Odmah mi je vratio kesu.
„Ne mogu.“
„Ne moraš platiti.“
„Nije zbog novca.“
„Nego?“
Spustio je pogled.
„Ne smijem je odnijeti kući.“
Pomislio sam da mu roditelji ne dozvoljavaju da donosi stvari od nepoznatih ljudi.
„Mogu razgovarati s tvojim roditeljima.“
„Nemojte.“
Ustao je i otišao.
Sljedeće subote nije došao.
Ni naredne.
Počeo sam se pitati jesam li ga nečim uplašio.
Treće subote ponovo se pojavio.
Ali nije prišao knjizi.
Stao je kod pulta.
„Jeste li je prodali?“
„Nisam.“
„Dobro.“
„Luka, šta se događa?“
Ćutao je.
Onda je rekao:
„Moj tata ne voli tu knjigu.“
„Zašto?“
„Zbog jedne slike.“
Otvorio je knjigu i pronašao stranicu o Pragu.
Na fotografiji je bio stari željeznički kolodvor.
„Ovdje.“
Nisam razumio.
„Šta je s njim?“
„Mama je otišla odavde.“
Mislio sam da govori o nekom putovanju.
Nije.
Kada je Luka imao šest godina, njegova majka Jelena otišla je na nekoliko dana kod prijateljice u Češku.
Nikada se nije vratila.
Otac mu je rekao da ih je napustila.
Nekoliko mjeseci kasnije dobili su papire za razvod.
Od tada se u njihovoj kući njeno ime gotovo nije spominjalo.
„A zašto ti gledaš ovu sliku?“
„Jer je to posljednje mjesto odakle me nazvala.“
Luka je pamtio samo nekoliko rečenica.
Majka mu je rekla da ga voli i da će mu nešto poslati.
Ništa nikada nije stiglo.
„Misliš da ćeš nešto pronaći u knjizi?“
Odmahnuo je glavom.
„Samo želim vidjeti gdje je bila.“
Nisam više postavljao pitanja.
Ali nekoliko dana kasnije dogodila se neobična stvar.
U knjižaru je ušla žena i pitala imamo li knjige o učenju češkog jezika.
Dok sam joj pokazivao policu, spomenula je da godinama živi u Pragu.
Bez nekog posebnog razloga ispričao sam joj za dječaka.
Nisam rekao prezime.
Samo priču.
Kada sam spomenuo ime Jelena, žena se ukočila.
„Kako se preziva dječak?“
Nisam htio reći.
Onda je ona rekla prezime.
Bilo je isto.
„Poznajete njegovu majku?“
„Poznavala sam.“
Žena se zvala Ivana.
Jelena je prije mnogo godina kratko radila s njom u Pragu.
„Zašto se nije vratila sinu?“
Ivana me pogledala potpuno zbunjeno.
„Kako nije?“
Prema onome što je ona znala, Jelena se vratila.
Došla je u naš grad nekoliko mjeseci nakon odlaska.
„To nije moguće.“
„Bila sam s njom.“
Jelena je tada pokušala vidjeti Luku.
Ali njegov otac nije dozvolio.
Brak im se raspao mnogo prije njenog odlaska.
Jelena je otišla u Prag jer je dobila posao i planirala je, nakon što se smjesti, tražiti zajedničko starateljstvo.
Otac je to doživio kao napuštanje porodice.
„A ono što je rekla da će poslati?“
Ivana je znala i to.
Jelena je Luki slala razglednice.
Desetine njih.
Svaki mjesec.
„Nikada nije dobio nijednu.“
Ivana je zaćutala.
Sljedećeg dana nazvala me.
Pronašla je Jelenu.
Živjela je u Brnu.
Nije bila mrtva.
Nije nestala.
Godinama je pokušavala održavati kontakt sa sinom.
Pisma su joj se vraćala.
Broj telefona bio je promijenjen.
Kasnije joj je bivši muž preko advokata poručio da Luka ne želi kontakt s njom.
Luki je govorio suprotno.
Da se majka ne javlja jer ima novi život.
Nisam znao šta da uradim.
Nisam imao pravo dvanaestogodišnjem dječaku srušiti sve što zna o roditeljima.
Zato sam pozvao Ivanu.
Ona je kontaktirala Jelenu.
Jelena je preko advokata i nadležnih službi pokrenula postupak da ponovo uspostavi kontakt sa sinom.
Nekoliko sedmica Luka nije dolazio.
Onda se jednog dana pojavio.
U rukama je držao kartonsku kutiju.
Spustio ju je na moj pult.
Unutra su bile razglednice.
Prag.
Beč.
Brno.
Budimpešta.
Desetine njih.
Sve adresirane na njega.
„Odakle ti ovo?“
„Tata ih je čuvao.“
Nisam znao šta reći.
„Jesi li vidio mamu?“
Klimnuo je.
„Jučer.“
„Kako je prošlo?“
Slegnuo je ramenima.
„Čudno.“
To je vjerovatno bio najpošteniji odgovor koji je mogao dati.
Nije potrčao majci u zagrljaj kao u filmu.
Nije odmah oprostio ocu.
Bio je ljut na oboje.
Imao je pitanja na koja niko nije mogao odgovoriti jednom rečenicom.
Ali počeli su razgovarati.
Naredne subote ponovo je došao.
Uzeo je onu istu knjigu.
Ovoga puta nije sjeo.
Donio ju je do kase.
„Koliko košta?“
„Rekao sam ti da je tvoja.“
Nasmijao se.
„Sad je mogu odnijeti kući.“
Spakovao sam je.
Prije nego što je otišao, otvorio je stranicu sa željezničkom stanicom u Pragu.
„Idem tamo na proljeće.“
„S tatom?“
„Ne.“
Zastao je.
„S mamom.“
Nekoliko mjeseci kasnije stigla mi je razglednica.
Na prednjoj strani bila je ista ona stanica koju je Luka toliko puta gledao u mojoj knjižari.
Na poleđini je napisao:
„Mnogo je manja nego u knjizi.“
I ispod toga:
„Ali mama kaže da neka mjesta izgledaju ogromno samo dok ih gledaš izdaleka.“
Tu razglednicu i danas držim pored kase.
A na polici gdje je nekada stajala ona knjiga ostavio sam prazno mjesto.
Ne zato što nemam drugi primjerak.
Nego zato što me podsjeća da je ponekad jedna knjiga samo knjiga.
A ponekad je jedini prozor kroz koji dijete godinama pokušava pronaći put do nekoga ko mu nedostaje.