Svake večeri čovjek je dolazio u restoran i naručivao večeru za dvoje, ali druga stolica je uvijek ostajala prazna — sve dok jedne noći na nju nije sjela žena koja je rekla: „Vi ne znate ko sam ja, ali ja znam zašto ste ovdje.“
Radila sam kao konobarica u malom restoranu blizu željezničke stanice.
Imali smo mnogo stalnih gostiju, ali gospodina Marka bilo je nemoguće ne primijetiti.
Dolazio je svakog četvrtka u 19 sati.
Uvijek isti sto pored prozora.
Uvijek dvije večere.
Jednu bi pojeo.
Druga bi ostala netaknuta.
Prvih nekoliko puta mislila sam da ga je neko jednostavno iznevjerio.
Ali nakon dva mjeseca pitala sam:
„Da vam ubuduće donesem samo jednu porciju?“
„Ne.“
„Ali druga uvijek ostane.“
„Znam.“
„Čekate nekoga?“
Pogledao je praznu stolicu.
„Ne znam.“
Mislila sam da se šali.
„Kako ne znate?“
„Zato što nikada nisam upoznao čovjeka kojem pripada.“
Tek nakon nekoliko mjeseci ispričao mi je zašto.
Prije dvadeset sedam godina Marko je imao dvadeset četiri godine.
Radio je u skladištu i živio od plate do plate.
Jednog decembarskog dana dobio je otkaz.
Istog jutra stanodavac mu je rekao da mora napustiti sobu do kraja sedmice.
U džepu je imao novca za možda dva dana.
Nije imao kome da se obrati.
Roditeljima nije želio priznati da je ostao bez svega.
Te večeri ušao je upravo u naš restoran.
Tada se drugačije zvao i izgledao potpuno drugačije.
Marko je naručio samo čaj.
„Niste imali za hranu?“, pitala sam.
„Nisam.“
Za susjednim stolom sjedio je stariji muškarac.
Jeo je sam.
Kada je konobar donio račun, čovjek je pokazao prema Marku.
„Dodajte i njegovu večeru.“
Marko je to čuo.
Odmah je ustao.
„Ne treba.“
Čovjek ga nije ni pogledao.
„Već je plaćeno.“
„Ali ja vas ne poznajem.“
„Još bolje.“
Marko je pokušao odbiti.
Stariji čovjek tada je rekao:
„Mladiću, ako vam danas ne treba pomoć, nemojte jesti. Ako vam treba, sjednite.“
Marko je sjeo.
Dobio je toplu večeru.
Kada je završio, prišao je čovjeku.
„Kako da vam vratim?“
„Nećete.“
„Onda mi barem recite kako se zovete.“
Čovjek je odmahnuo glavom.
„Jednog dana platite večeru nekome ko sjedi sam.“
I otišao.
Marko ga više nikada nije vidio.
Nekoliko dana kasnije pronašao je novi posao.
S vremenom je otvorio vlastitu malu firmu.
Oženio se.
Dobio sina.
Život se potpuno promijenio.
Ali nije zaboravio tu večeru.
Godinama kasnije vratio se u naš restoran.
Sjeo za sto pored prozora.
Naručio dvije porcije.
„Zašto dvije?“, pitala sam.
„Jedna je za nekoga kome možda večeras treba.“
Dogovor je bio jednostavan.
Ako primijetimo gosta koji naruči samo nešto najjeftinije, prebrojava sitniš ili pita koliko košta hljeb, mogli smo mu ponuditi drugu večeru.
Bez Markovog imena.
Bez objašnjavanja.
Ponekad bi neko prihvatio.
Ponekad ne.
Ali Marko bi uvijek platio dvije.
To je trajalo skoro šest godina.
A onda je jednog četvrtka došao neobično tih.
„Sve u redu?“
„Sin mi se seli u Kanadu.“
„To je valjda dobra vijest.“
„Jeste.“
Ali vidjela sam da mu nije lako.
Naručio je dvije večere.
Druga stolica ostala je prazna.
Negdje oko pola osam otvorila su se vrata.
Ušla je žena od možda pedeset godina.
Pogledala je po restoranu.
Zatim direktno prema Marku.
Prišla mu je.
„Gospodine Marko?“
„Da?“
„Mogu li sjesti?“
Pokazala je prema praznoj stolici.
Marko se zbunio.
„Naravno.“
Žena je sjela.
Nije dotakla večeru.
Samo ga je gledala.
„Vi ne znate ko sam ja.“
„Ne.“
„Ali ja znam zašto je ova stolica prazna.“
Marko je spustio viljušku.
Žena se zvala Sanja.
Iz torbe je izvadila staru fotografiju.
Na njoj je bio stariji muškarac.
Marko je dugo gledao.
„To je on.“
„Ko?“, pitala sam.
„Čovjek koji mi je platio večeru.“
Sanja je klimnula.
„Moj otac.“
Marko nije znao šta da kaže.
„Kako ste me pronašli?“
Sanja je objasnila da joj je otac umro prije nekoliko mjeseci.
Dok je sređivala njegov stan, pronašla je malu bilježnicu.
U njoj desetine datuma.
Pored nekih samo nekoliko riječi:
„Večera — mladić kod stanice.“
„Ručak — majka s djetetom.“
„Karta — student.“
„Lijekovi — gospodin u apoteci.“
Marko je gledao stranice.
„Radio je ovo stalno?“
„Cijelog života.“
Nikome nije govorio.
Sanja je kao dijete mislila da njen otac jednostavno često zaboravlja gdje mu odlazi novac.
Tek sada je shvatila.
„Ali kako ste pronašli mene?“
Na posljednjoj stranici bilježnice bila je novinska fotografija.
Marko je nekoliko godina ranije dao intervju kao vlasnik lokalne firme.
Ispod fotografije njegov otac napisao je:
„Mislim da je ovo onaj mladić.“
Sanja je pronašla firmu.
Tamo su joj rekli da Marko svakog četvrtka večera kod nas.
„Otac je znao da sam dobro?“
„Izgleda da jeste.“
Marku su oči zasuzile.
„Zašto nikada nije došao?“
Sanja je otvorila posljednju stranicu.
„Mislim da je zbog ovoga.“
Na njoj je bila jedna rečenica:
„Ako me se sjeća, nadam se da ne traži mene, nego nekog drugog kome treba večera.“
Marko je dugo ćutao.
Onda je pogledao netaknutu porciju ispred Sanje.
„Hoćete li jesti?“
Nasmijala se.
„Hoću.“
Prvi put nakon šest godina obje večere za Markovim stolom bile su pojedene.
Mislila sam da će poslije toga prestati dolaziti.
Nije.
Sljedećeg četvrtka pojavio se u 19 sati.
„Dvije?“, pitala sam.
„Tri.“
„Zašto tri?“
Pokazao je prema vratima.
Sanja je upravo ulazila.
Sjela je nasuprot njemu.
Treća stolica ostala je prazna.
Te večeri niko nije zatražio pomoć.
Marko je ipak platio sve tri porcije.
Naredne sedmice ponovo.
Nakon mjesec dana i Sanja je počela plaćati jednu.
Jednog četvrtka u restoran je ušao mladić.
Sjeo je sam.
Otvorio jelovnik.
Pogledao cijene.
Zatvorio ga.
Naručio samo čaj.
Marko i Sanja su se pogledali.
Pozvala sam mladića.
„Izvinite.“
„Da?“
Pokazala sam prema trećoj porciji.
„Jedna večera je već plaćena.“
„Ko ju je platio?“
Pogledala sam prema Marku.
On je odmah spustio pogled kao da nema nikakve veze s tim.
Sanja se nasmiješila.
Rekla sam mladiću:
„Neko koga ne poznajete.“
„Kako da mu vratim?“
Marko je to čuo.
Prvi put se umiješao.
„Nemojte.“
Mladić ga je pogledao.
„Onda šta da uradim?“
Marko je pogledao praznu stolicu.
„Ako jednog dana budete mogli, ostavite mjesto za nekog drugog.“
Mladić je sjeo.
I te večeri treća stolica više nije bila prazna.