Svaki petak u 17:40 na autobuskoj stanici pojavljivao se isti čovjek.
Zvao se Milan, imao je šezdeset dvije godine i radio kao obućar u maloj radnji blizu pijace. Ljudi su ga poznavali kao tihog čovjeka koji nikada nije kasnio, nikada se nije svađao i gotovo nikada nije pričao o sebi.
Ali radnica na autobuskoj stanici primijetila je nešto neobično.
Milan je svakog petka kupovao dvije karte za autobus koji je išao do grada udaljenog sedamdesetak kilometara.
Uvijek dvije.
A uvijek je putovao sam.
Jednog petka nije izdržala.
„Gospodine Milane, mogu nešto da vas pitam?“
„Naravno.“
„Zašto uvijek kupujete dvije karte kada putujete sami?“
Milan se samo nasmiješio.
„Navika.“
Uzeo je karte i otišao.
Istina je bila mnogo jednostavnija, ali i mnogo bolnija.
Prije četiri godine, Milanova supruga Vesna pronašla je mali oglas u novinama. U susjednom gradu otvorena je velika pijaca polovnih stvari.
„Vodim te u petak“, rekla mu je.
„Šta će mi to?“
„Ne vodim te zbog tebe. Ja idem. Ti samo nosiš kese.“
Smijali su se.
Kupili su dvije autobuske karte.
Proveli su cijeli dan hodajući između tezgi. Vesna je kupila staru lampu, tri šolje koje se uopšte nisu slagale i žuti šal koji Milan nije podnosio.
„Izgledaš kao saobraćajni znak“, rekao joj je.
„Dobro. Bar ćeš me uvijek vidjeti.“
Od tog petka počeli su da idu jednom mjesečno.
Kasnije skoro svakog petka.
Nisu čak ni kupovali mnogo. Ponekad bi samo sjeli u mali restoran pored stanice, pojeli dvije porcije ćevapa i vratili se kući.
Onda se jednog jutra Vesna nije probudila.
Milan je mjesecima poslije toga izbjegavao autobusku stanicu.
Sve dok jednog petka nije zatvorio radnju ranije.
Došao je na šalter.
„Dvije povratne.“
Nije znao zašto je to rekao.
Kada je sjeo u autobus, mjesto pored njega ostalo je prazno.
Tako je nastavio naredne četiri godine.
Dvije karte.
Dva mjesta.
Jedan putnik.
A onda je jednog petka autobus bio gotovo potpuno popunjen.
Na sljedećoj stanici ušla je djevojka od možda dvadesetak godina. U rukama je držala ranac, veliku kesu i buket cvijeća.
Vozač joj je rekao da više nema slobodnih mjesta.
Milan je pogledao prazno sjedište pored sebe.
„Ovdje je slobodno.“
Djevojka je sjela.
„Hvala vam.“
Milan je klimnuo glavom.
Tokom vožnje nije govorila mnogo. Tek pred dolazak telefon joj je zazvonio.
„Mama, stižem. Nemoj da govoriš tati. Hoću da ga iznenadim.“
Milan se nasmiješio.
„Niste dugo bili kući?“
„Skoro godinu.“
Studirala je u drugom gradu i radila vikendom da bi mogla plaćati stan.
Kada su stigli, djevojka je pokušala da mu plati kartu.
Milan nije htio uzeti novac.
„Već je bila plaćena.“
„Ali nije bila za mene.“
Milan je pogledao prazno mjesto na kojem je sjedila.
„Danas jeste.“
Te riječi su mu ostale u glavi cijelog dana.
Sljedećeg petka ponovo je došao na stanicu.
Radnica je već pripremila dvije karte.
Milan ih je pogledao.
„Samo jednu danas.“
Žena iza šaltera podigla je pogled.
Nije ništa pitala.
Milan je sjeo u autobus i prvi put poslije četiri godine pored njega nije bilo rezervisano prazno mjesto.
Bilo mu je čudno.
Čak ga je boljelo.
Ali negdje na pola puta u autobus je ušla starija žena sa štapom.
Nije bilo slobodnih mjesta.
Milan je ustao.
„Sjedite vi.“
Ostatak puta proveo je stojeći.
Narednog petka opet je kupio samo jednu kartu.
A onda još jednu.
I još jednu.
Prošlo je nekoliko mjeseci.
Jednog dana, dok je radio u obućarskoj radnji, vrata su se otvorila.
Ušla je djevojka koju je upoznao u autobusu.
„Sjećate li me se?“
„Naravno.“
Spustila je malu kutiju na njegov sto.
„Mama pravi kolače. Rekla sam joj za vas.“
Milan je pokušao da odbije, ali djevojka nije dozvolila.
Prije nego što je otišla, zastala je na vratima.
„Mogu nešto da vas pitam?“
„Pitaj.“
„Za koga je zapravo bila ona druga karta?“
Milan je dugo ćutao.
Onda joj je prvi put ispričao za Vesnu.
Za pijacu.
Za dvije porcije ćevapa.
Za tri različite šolje.
I za žuti šal.
Djevojka ga je saslušala bez riječi.
„Znači, ja sam tog dana sjedila na njenom mjestu?“
Milan je odmahnuo glavom.
„Ne.“
Djevojka ga je zbunjeno pogledala.
„Njeno mjesto niko ne može zauzeti. Ti si samo sjedila pored mene.“
Te večeri Milan je kod kuće otvorio ormar.
Na gornjoj polici još je stajao žuti šal.
Uzeo ga je u ruke i prvi put poslije četiri godine nije zaplakao.
Samo se nasmijao.
„I dalje izgledaš kao saobraćajni znak, Vesna.“
Sljedećeg petka ponovo je otišao na put.
Kupio je jednu kartu.
Ali kada je stigao do stare pijace, nije otišao pravo do restorana.
Zaustavio se kod tezge sa polovnim stvarima.
Među starim satovima, knjigama i posuđem ugledao je dvije šolje koje se uopšte nisu slagale.
Uzeo je obje.
Prodavač ga je pitao:
„Zašto dvije različite?“
Milan se nasmiješio.
„Duga priča.“
Platio ih je i nastavio dalje.
Neke ljude ne prestanemo voljeti kada ih izgubimo.
Samo jednog dana naučimo da prazno mjesto pored nas ne mora zauvijek ostati prazno.