
SVAKOG PETKA U 18:40 NEKO JE ZVAO FIKSNI TELEFON U STANU KOJI SAM TEK IZNAJMILA — KADA SAM SE KONAČNO JAVILA, STARIJI ČOVJEK JE REKAO: „MOLIM VAS, NEMOJTE PREKINUTI. ČEKAO SAM DA SE NEKO JAVI NA TAJ BROJ 11 GODINA.“
Pitala sam koga traži.
Umjesto odgovora, čovjek me je pitao živim li u stanu broj 32 i postoji li još uvijek mala pukotina na zidu pored prozora.
Pogledala sam.
Postojala je.
„Skinite sliku koja visi iznad nje“, rekao je.
Iza slike sam pronašla mali otvor u zidu. Unutra je bila metalna kutijica sa ključem i fotografijom dvije djevojčice.
Jedna od njih izgledala je nevjerovatno poznato.
Okrenula sam fotografiju.
Na poleđini je bilo napisano ime moje majke.
Kada sam to rekla čovjeku, potpuno je utihnuo.
A onda je izgovorio:
„Onda vi niste slučajno iznajmili taj stan. Pitajte majku zašto vam nikada nije rekla da je upravo u njemu živjela do svoje sedamnaeste godine.“
NASTAVAK PRIČE
Majku sam odmah nazvala.
Čim sam pomenula broj stana, pitala je ko mi je dao tu adresu.
Niko.
Stan sam pronašla preko običnog oglasa.
Tada mi je priznala da je u njemu zaista odrasla.
Druga djevojčica sa fotografije bila je njena najbolja prijateljica, Nada, koja je živjela vrata do njih.
A čovjek koji me je zvao bio je Nadin otac.
Prije više od trideset godina dvije djevojke napravile su malu kutiju uspomena. U nju su stavile fotografiju, ključ i pisma koja su obećale otvoriti kada napune četrdeset godina.
Ključ je pripadao starom ormariću na željezničkoj stanici.
Ali moja majka se sa porodicom iznenada odselila.
Nekoliko godina kasnije Nada je takođe otišla iz grada.
Kontakt se izgubio.
„Zašto je njen otac zvao baš ovaj stan?“
Nada je preminula prije jedanaest godina nakon bolesti.
Dok je sređivao njene stvari, otac je pronašao bilješku sa starim brojem telefona i rečenicom:
„Ako ikada poželiš pronaći Milenu, počni od stana 32.“
Od tada je svakog petka zvao isti broj.
Većina stanara nije imala fiksni telefon.
Neki bi se javili, ali niko nije znao ništa o kutiji.
Sve dok nisam došla ja.
Majka je sjutradan doputovala.
Otišle smo na željezničku stanicu.
Ormarići su odavno bili zamijenjeni, ali uprava je u arhivi još čuvala nekoliko stvari pronađenih tokom renoviranja.
Među njima je bila mala kutija označena brojem sa našeg ključa.
Unutra su bila dva pisma.
Jedno za Nadu.
Drugo za moju majku.
Majka je svoje napisala sa sedamnaest godina — budućoj sebi.
Na kraju je stajalo:
„Ako ovo čitaš sa Nadom, znači da smo održale obećanje. Ako je nema pored tebe, pronađi je prije nego što prođe još jedna godina.“
Majka nije mogla završiti čitanje.
Nada više nije bila tu.
Ali njen otac jeste.
Te večeri smo ga posjetile.
Majka mu je predala Nadino neotvoreno pismo.
Nije ga otvorio.
Rekao je da pripada njegovoj kćerki i stavio ga pored njene fotografije.
A fiksni telefon u mom stanu?
Više petkom ne zvoni.
Čovjek kojeg nisam poznavala konačno je pronašao osobu koju je jedanaest godina pokušavao dobiti — samo se na telefon javila njena kćerka.